Vitezovi templari – tajno društvo vitezova Krista

Vitezovi templari – tajno društvo vitezova Krista

Vitezovi templari  – red siromašnih vitezova Krista i Salomonova

 vitezovi templari ; Mnogi nagađaju da su mnoga tajna i masonska društva proistekla upravo od vitezova Templara. Toj je teoriji išla u prilog i sama mističnost reda i mnoge legende u kojima se govorilo o vitezovima Templarima kao o čuvarima Svetog Grala i drugih relikvija poput vrha koplja kojim je proboden Krist, dijela križa na kojem je raspet,  pa čak i same balzamirane Kristove glave. Kada je red tragično ugašen 1314., vjeruje se da su mnogi vitezovi templari uspjeli prebjeći u Škotsku i tamo vitez Templar nastaviti svoje djelovanje. Neke teorije nagađaju da je mistično društvo Ruže i  Križa (rosecruix) direktni nasljednik templarskog Ono što je zanimljivo u proučavanju tajnih društava i vitezova Templara jest da se kao jedan od mogućih putova Majstora masona koji želi proširiti svoje masonsko znanje  spominje tzv. Škotska ceremonija (Ancient and Accepted Scottish Rite), čiji stupnjevi (neki po južnoj, neki po sjevernoj jurisdikciji) nedvojbeno asociraju na vitešku ostavštinu. Tako se kao mogući stupnjevi navode «Vitez istoka i zapada», «Vitez ruže i križa», «Vitez zapovjednik hrama (temple)» i mnogi drugi. No, ono što je najzanimljivije u priči o povezanosti masonskih društava i vitezova Templara, jest postojanje tzv. «Ujedinjenog, vjerskog, vojnog i masonskog Reda Hrama i sv.Ivana od Jeruzalema, Palestine, Rodosa i Malte» koji kao svoje oznake koriste znakovlje vitezova templara.

Ovi masonski vitezovi templari sebe definiraju kao međunarodni humanitarni masonski red, a od 1700. godine, kada masonstvo postaje javno, u svoje obrede inkorporiraju simbole i tradicije Templara. Ovi vitezovi templari dodatni su red, a ne viši stupanj unutar slobodnog zidarstva. Da bi mason postao Vitez Templar, prvo mora postati «Majstor mason od Kršćanske vjere» i biti uzdignut u Sveti Kraljevski Svod (neke podružnice dopuštaju to postati i članovima drugih vjeroispovijesti koji su se zakleli braniti kršćanstvo). Kao i u svim slobodnozidarskim organizacijama, članstvo u ovom redu zahtijeva od kandidata da bude visoko moralna osoba, izraženog karaktera i uzorne reputacije i da vjeruje u Vrhovno biće.  Vitezovi Templari od kandidata također zahtijevaju da budu istaknuti kršćani. O vitezovima templarima napisane su brojne znanstvene i pseudoznanstvene knjige, stoga je nemoguće ovaj plemeniti red opisati u detalje.

Zato ćemo se zadržati samo najvažnijim činjenicama. Povijesni Templari ili punim imenom “Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama” (nazivani još i Vitezovi Templari ) osnovan je 1118. nakon prvog križarskog rata s namjerom da pomognu novom jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda prvobitno je bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.   Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar a zatim u Francusku, i počeli osnivati svoje podružnice – kuće po cijeloj Europi. Sudjelovali su u ratovima protiv Saracena u Španjolskoj i u oslobađanju Portugala.

vitezovi templari
vitezovi templari

Spominjući templare ne možemo zaobići ni spominjanje Salaha al-Din Yusufa bin Ayuba, ili  Saladina. Značenje njegovog imena na arapskom je «ispravnost vjere», i tijekom svoje vladavine zauzeo je mnoge teritorije. Ujedinio je Egipat i Abesinske kalifate,  a zahvaljujući izvanrednom poznavanju vojne taktike u samo 12 godina zauzeo je Damask, Siriju, Allepo, Mawsil i Irak. Nakon tromjesečne bitke 1187. zauzeo je Jeruzalem u poznatoj bici kod Hattina. Ono što je bitno napomenuti za ovu bitku jest da je Saladin raspolagao s 12.000 vitezova, a templari sa 20.000 pješaka i samo 1000 vitezova. Sa sobom su  nosili «Pravi Križ», svetu relikviju iz 320. godine koju je otkrila majka Konstantina Velikog. No, ni to nije pomoglo da se odupru porazu.

Nakon bitke mnogi su vojnici postali muslimanski robovi, a Saladin nije poštedio niti jednog templara osim Velikog Meštra Gerarda de Rideforta. Svaki je templar i hospitalac bio prisiljen kleknuti i onda je obezglavljen. Kako je zapisano, svi su smrt dočekali dostojno, ponizno pred Bogom i u tišini. Osim što su branili kršćansku vjeru i sudjelovali u brojnim križarskim ratovima, templari su bili poznati i kao vješti bankari, što će se poslije pokazati glavnim uzrokom njihova nestanka. Zahvaljujući svom doprinosu širenja kršćanstva dobivali su posjede širom Europe, a pritom su bili i oslobođeni plaćanja raznih poreza.

vitezovi templari
vitezovi templari

Iako su simbol templara bila dva viteza na jednom konju, kao simbol siromaštva,  vitezovi templari prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji s feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima. Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314., kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacquesa DeMolaya. 1312. Papa Klement V. ukida red Templara.

Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju uglavnom Ivanovci i vitezovi od Malte. Neki su vitezovi templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Drugi je dio pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape. U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom “Oprostite Templari” u kojemu Papa Klement V. utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara te kako odrješuje sve čelnike Templarskog reda.

vitezovi templari
vitezovi templari

Neki vjeruju da je masovno hapšenje Templara, koje je bilo organizirano u Francuskoj u petak 13. listopada 1307., korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13. Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i s masonima. Postoje mišljenja da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića. Posljednju i povijesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri “proklete” osobe umrle su u narednih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece, što dovodi do početka stogodišnjeg rata.

Vitezovi templari postoje i danas u vidu mnogih redova, a – kao što sam prije spominjao – neke organizacije su masonske a neke ne. Prema drugoj teoriji, kako bi se spasio od progona, jedan dio Reda postaje Kraljevski red Krista (Red Svetog Križa) u Portugalu i zadaća im je braniti Pirenejski poluotok od najezde muslimana. Isto tako, tog jutra 13. listopada 1307. cjelokupna templarska flota isplovila je iz luke La Rochelle, i do danas se ne zna gdje se bila uputila. Pretpostavlja se da su sve svoje vrijednosti templari prenijeli u Škotsku na imanje grofa Sinclare. I sada, predanje kaže, u crkvi Rosslyn postoji 9 kovčega koje sadašnji vlasnik ne dozvoljava istražiti, unatoč vjerovanju, ili baš zbog toga, da se tu nalazi Sveti Graal. Nesumnjivo je da su templari bili izuzetni borci i iskreni kršćani, odani do samoga kraja. Poštivali su zavjet siromaštva i stoga je ironično da je bogatstvo bilo jedan od važnih uzroka njihove propasti. Okončali su kao žrtve pohlepe kraljeva, ali i žrtve vlastitog ponosa. Njihov je kraj bio neizbježan zbog opasnosti koju je njihova moć predstavljala za tadašnji državni poredak.

 

Templarski je red već sam po sebi dosta samozatajan i teško je doći do povijesnih činjenica čak i na globalnoj razini. Do takvog stanja dovelo je famozno ukidanje reda 1312.-1314.g, kada su s Templarima nestali i mnogi povijesni dokumenti i zapisi. No, unatoč tomu, Templari su o svome postojanju ostavili brojna svjedočanstva i tragove širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U Hrvatsku i Slavoniju Templari stižu tijekom druge polovice 12. stoljeća, odnosno u razdoblju poslije Drugog a prije Trećeg križarskog rata, gdje dobivaju nadimak božjaci (od ubogi). Oko 1169. sjedište im je bilo u Vrani, gdje su od Pape dobili samostan Sv. Gregorija. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta imali su svoje perceptorate i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Iako to nije nigdje zapisano, čini se očitim da je svrha dolaska templara na naše tlo jasna, a podudara se s prvotnom svrhom i funkcijom njihove organizacije: čuvati putnike i štiti putnike na njihovom putu na Bliski Istok.

Treba imati na umu da su Zapadni Europljani u ovom jugoistočnom dijelu Europe bili ne samo izgubljeni, već i fizički ugroženi od domicilnog  stanovništva, stoga im je bila potrebna zaštita koju su pronašli upravo u –templarima. Korist od toga  ubrzo su spoznali i svi nositelji tadašnjeg  političkog života: rimski papa, ugarsko-hrvatski kraljevi, nadbiskupi i biskupi i drugi uglednici. Kako sam već istaknuo, teško je doći do podatka o točnom datumu dolaska templara u naše krajeve zbog manjkavosti povijesnih dokumenata, no imajući u vidu da su templari bili izravno odgovorni Papi,  zapisi o templarima u Hrvatskoj nalaze se u nekim dokumentima rimske kurije.

Kada govorimo o Templarima u Slavoniji, trebamo znati da je srednjovjekovni pojam Slavonije bio nešto drukčiji od današnjeg poimanja istoimenog geografskog područja. Iako se ovim pojmom barata već od najranijeg srednjovjekovlja, koncentrirat ću se na nešto kasnije razdoblje odnosno vrijeme vladavine hrvatskog kralja Kolomana (1226. – 1241.) koji, u povelji izdanoj hrvatskim templarima, izričito naglašava da je “Slavonija” istovjetna s kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije. Nadalje, Koloman navodi: “Sve templare, koji su u granicama našega vojvodstva Slavonije, kao u Dalmaciji, tako u Hrvatskoj…” Kada se Koloman spremao na križarski pohod  protiv krivovjeraca u Bosni i Zahumlju (današnjoj Hercegovini), papa Grgur IX. u pismu od 14. listopada 1234. hrabri ga, da snažno navali na te “krajeve Slavonije”. Tri dana kasnije Papa piše Ivanu Nijemcu, “biskupu bosanskomu, propovjedniku križarske vojne protiv krivovjeraca u Slavoniji”. Isti dan Papa piše zagrebačkomu biskupu Stjepanu, da je uzeo u zaštitu Sv. Stolice hercega Kolomana i njegova imanja, dok bude ratovao protiv “krivovjeraca u krajevima Slavonije”. U svim tim navodima Grgur IX. poistovjećuje sredovječnu Bosnu sa “Slavonijom”.

Da se u navedenim pismima pape Grgura IX. pod nazivom “Slavonija” uistinu radilo o Bosni, izričito svjedoči ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u povelji zagrebačkom prepozitu Filipu od 29. listopada 1244., kada kaže, da je njegov brat, hrvatski herceg Koloman, god. 1234. uzeo križarski znak i pošao na križarski pohod  ”protiv patarena u Bosni i zemlji Rami”. Sve gore navedeno još više otežava lociranje i identifikaciju templarskih posjeda u krajevima Hrvatske. Uvažavajući neke povijesne činjenice kao što su podaci o načinu templarske arhitekture, ipak možemo doći do nekih spoznaja. Osnovna je karakteristika templarskih sjedišta majur, skupina gospodarskih zgrada na posjedu koji im je davao prihode, žito, vino, stoku i konje koje su uzgajali za vitezove u Svetoj Zemlji. Najčešće je majur imao veliko četverokutno ograđeno dvorište s kapelom na južnoj strani, a stambenim zgradama i stajama na sjeveru. U svakom sjedištu nalazila se crkva u kojoj su službu vršili templarski svećenici, koji nisu potpadali pod upravnu vlast mjesnih biskupa. Većina templarskih crkava bila je jednostavna i malih dimenzija. Po tome su gospodarska sjedišta templara bila slična opatijama cistercita, reda kojemu su templari i srodni. Najčešće je to bilo veliko četverokutno ograđeno dvorište, s kapelom na južnoj strani i stambenom zgradom na sjevernoj.

Katkad je takav kompleks imao četverokutnu kulu u jednom uglu. U većini preceptorata protezao se njihov poljoprivredni  nad fortifikacijskim karakterom. Uvažavajući gore spomenute činjenice i neke postojeće dokumente i zapise, o nekim posjedima u Hrvatskoj ipak nešto znamo. Jedan je od njih i Vranski priorat ili Priorat vranski, što je ujedno bio i naziv organizacije Vitezova Templara na području Hrvatske i Ugarske kada su se 1169. pojavili na tom području.

Središte im se nalazilo u Vrani, a uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II., koji su im poklonili goleme posjede. Osim Vrane, u Primorju su držali Senj, koji su dobili od kralja Bele III. 1183. i crkvu sv. Jurja. Andrija II. darivao im je Gacku u zaleđu Senja u znak zahvalnosti za pomoć u njegovu križarskom pohodu 1217.godine. Senj je u posjedu vitezova Templara sve do 1269. godine, kada ga mijenjaju za Dubicu i cijelu Dubičku županiju, od potoka Mješanice na zapadu do hrpta Kozare na jugu, potoka Rakovice i Vojskove (pritoke Save) na istoku kao i dobar dio Posavine. Andrija II. poklonio im je i vlastelinstvo Božjakovinu (kraj današnjeg Dugog Sela kraj Zagreba), gdje Templari uspostavljaju Perceptorat sv. Martina. Ovo područje oko današnjeg Dugog Sela prvi se put spominje oko 1209. pod nazivom zemlja Sv. Martina (terra sancti Martini).

Herceg, a kasnije kralj Andrija II., početkom 13. stoljeća tu su zemlju oduzeli zagrebačkom županu i darovali je svom pouzdaniku varaždinskom županu Kračunu. Kračun je kasnije iznevjerio kralja Andriju te ga je ovaj dao pogubiti i zaplijenio je sve njegove posjede. Zaplijenjenu zemlju darovao je Templarima. U darovnici iz 1209. godine kralj Andrija II. potvrdio je templarima sve njihove posjede u Hrvatskoj, darovavši im i neke nove.

Zagrebački župan Vangelin uveo je templare u posjed Sv. Martina. Posjed je bio izuzet od sudske vlasti zagrebačke županije i pod posebnom kraljevom zaštitom. U kraljevskoj darovnici opisane su međe svetomartinskog vlastelinstva. Prema povjesničaru Josipu Adamčeku, negdje na području današnjeg mjesta Božjakovina bila je kuća vitezova templara. Ona se navodno nalazila pokraj potoka Zeline. Nakon raspuštanja templara ivanovci su preuzeli njihove posjede, a među njima i vlastelinstvo Sv. Martina.

Pretpostavlja se da su ivanovci preuzeli i templarsku kuću na vlastelinstvu (domus de sancto Martino), mada nije isključeno da su sagradili novu kuću na nekom drugom mjestu. Uz templarsku, a kasnije ivanovačku kuću, kasnije je sagrađen kaštel (spominje se 1570. godine kao castellum Bosyakowyna). Postoji legenda da je kaštel Božjakovina bio povezan podzemnim hodnikom s crkvom Sv. Brcka u Brckovljanima i crkvom Sv. Martina u Prozorju.

U unutrašnjosti Hrvatske, templari su još posjedovali Glogovnicu pokraj Križevaca, koju su dobili od zagrebačkog biskupa Prodana između 1170. i 1175.  Postoje zapisi da je Prodan templarima ”Kraj Zagreba, gdje je sada Nova Ves, sagradio braći templarima samostan i crkvu.”  Također, Templari su posjedovali dio Gorske županije u Pokuplju gdje je uspostavljen perceptorat Gora, a u istočnoj Slavoniji pokraj Požege Ljesnicu i Račešće i Našice.

Kako stoji u dokumentima iz 1250. godine, u templarskom su posjedu i šume na Papuku, iznad Kaptola i Kutjeva, a 1287. godine templari dobivaju i posjed Berzeniche (Breznica, nedaleko od Pleternice u Požeškoj kotlini). U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Ban Opoj 1236., župan i ban Slavonije, sagradio je grad Opoj među bregovima nedaleko od Rasinje, koji je kasnije darovao templarima za spasenje svoje duše. Srednjovjekovna Rasinja zajedno sa Opoj-gradom, čiji se ostaci i danas mogu naći na brežuljku Budimu, spominje se već 1170. godine.

Kao vlasnik spominje se biskup Prodan, koji neke posjede oko Rasinje daruje vjerskom redu templara ili križara. 1230. godine, zamjenom zemlje sa zagrebačkim biskupom, templari su stekli zemlju Ras(s)echa. Ta zemlja odgovara selu Nova Rača, zapadno od Bjelovara. U Novoj Rači, templari su sagradili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije 1312. godine. Iz tog vremena, u crkvi je sačuvana gotička sakristija. Osim ovih posjed,a templari su posjedovali i Luku Zablaće pokraj Pakoštana te Zdelju, koju su templari dobili od bosanskog bana Borića koji se spominje u dokumentima od 1154. do 1163.

Zdelja se nalazila na sjeverozapadnim izdancima Bilo-gore, uz potok Zdelju, južno od Podravskog sela Virja. Pokraj Splita  u templarskom posjedu bila je i Crkva Sv. Petra Od Brade, koju su vitezovi templari dobili od Petra Strezija. U Istri, templari su posjedovali i crkvu sv. Marije (kasnije su je preuzeli franjevci) koja i danas stoji u Vižinadi. Crkva se nalazi na mjesnom groblju Vižinade na Božjem polju, nazvanom upravo po Templarima, odnosno „božjacima“. Kao i sve templarske posjede širom svijeta, posjede u Hrvatskoj nakon gašenja reda snašla je ista sudbina, te je većina dospjela u ruke ivanovaca.

Tema: Vitezovi templari – tajno društvo vitezova Krista

Izvor: 4dportal

Tags: templari