Aikido je mnogo više od borilačke vještine!

Aikido

Aikido, borilačka vještina iz Japana, može se najlakše opisati kao oblik fiktivnog mačevanja (bez oružja) ili hrvanja, pri čemu cilj nije toliko svladavanje partnera koliko korištenje snage za samoobranu, kako obično rade borci u jiu-jitsuu. Kao terapija aikido se razvio u nešto više od toga – u vrstu obrednog plesa u kojemu, premda se doima poput natjecanja, dvije osobe nastoje zajedno iskoristiti ki (japanska riječ za životnu energiju) kao što čini pojedinac u t’ai chiu. Glavni je cilj, prema Britanskom aikidskom savezu, »spoznaja samog sebe kroz disciplinu«.
Povijest (aikido)
Suvremeni oblik aikida utemeljio je profesor Morihei Ueshi­ba, jedan od vodećih japanskih stručnjaka za borilačke vještine između dva rata, premda korijeni aikida dosežu do dvanaestog stoljeća. Ueshiba sam kaže da je jednoga dana doživio viziju koja je potpuno promijenila njegov stav. U zanosu egzaltacije, shvatio je da ne smije poželjeti pobjedu: »borilačka vještina mora biti oblik života«. Htio je aikidom poticati sklad i ljubav, najprije na individualnoj, a konačno i na univerzalnoj osnovi. Neko je vrijeme samo poučavao odabrane učenike, ali je nekoliko godina nakon japanskog poraza, tj. nakon drugog svjetskog rata, odlučio da je došao trenutak za širenje njegovog učenja pa je pedesetih i šezdesetih godina poslao nekoliko svojih učenika u Europu i SAD da upoznaju ljude s aikidom.
Osebujna vještina aikida
Aikido je dijelom namijenjen samoobrani, ali cilj te vještine nije pobijediti napadača, već ga razoružati, po mogućnosti i emotivno i tjelesno. Time se »borba« pretvara u nešto pozitivnije, i učenici uče da pobijediti ne znači ništa. Prema riječima samog Ueshibe, »ako i pobijedim danas, neizbježno će doći čas kad ću morati izgubiti«. Stoga pokreti aikida poprimaju oblik suradnje.
»Učitelj aikida govori o skladu, a onda baca učenika na pod !«, navodi Chris Popenoe, upravitelj poznate knjižare »Yes!« u Washingtonu i autor-urednik publikacije Inner Development (Unutarnji razvoj), pa objašnjava: »Kad ba­camo partnera na pod ili on baca nas, tako nas uče, širimo svoj duh i jačamo sposobnost davanja i primanja«. »Bacač« i »bačeni« se samo naoko bore – oni zapravo uče vještinu davanja i uzimanja.
Koncepcija vitalne sile aikida
Kao i t’ai chi, aikido naglašava element vitalne sile (životne energije). Kad »hrvači« postignu potpun sklad, povećavaju se sve njihove moći, a ne samo njihova tjelesna snaga. Smatra se da ki širi svijest, pa uvježbani aikido borci mogu osjetiti gdje su mu neprijatelji i što rade – makar mu bili za leđima ili udaljeni – te mogu poduzeti mjere da ih preduhitre.
Zanimljiva je veza tih postavki s istraživanjima mesmerista u devetnaestom stoljeću. Određeni osjetljivi ispitanici »vidje­li« su, kad su bili mesmerizirani, predmete iza svojih leđa i reagirali su na signal mesmerista i kad ga nisu vidjeli. I mesmeristi su navodili isto objašnjenje, i animalni je magneti­zam (mesmerizam) zapravo verzija energije ki ili chi. James Braid, koji je u istom stoljeću uveo koncepciju hipno­tizma, tvrdio je da nikakva vitalna sila te vrste zapravo ne postoji, već da pojedinci u transu (dubokom hipnotičkom stanju) imaju samo pojačanu fizičku svijest; i danas se neki aikido učitelji slažu s Braidovim gledištem.
Aikido – postupak
Aikido se uči u skupinama od 20 do 30 osoba u specijalnoj vježbaonici koja se zove dojo. Satovi se obično održavaju jedanput na tjedan (eventualno češće za one koji se stvarno »zagriju« za aikido) pod vodstvom školovanog instruktora. Pravila su ponašanja vrlo stroga, pa se i posjetioci koji dolaze samo kao promatrači moraju prilagoditi proceduri, i to od ulaska u dojo pa sve do izlaska. Vježbanje obično traje jedan sat, a polaznici su podijeljeni na stupnjeve (početni, srednji i napredni) prema uspjehu. Nakon kratke meditacije obično slijede vježbe razgibavanja, a zatim učenje novih.