Daj da bi dobio
Kada bi se jedan organ odcijepio i postao sebičan, želio raditi sam za sebe, prestao bi funkcionirati cijeli organizam a također i taj odcijepljeni organ.
Tako funkcionira cijeli univerzum: davati, davati.
Priroda nam konstantno daje, ali mi joj nismo naučili uzvratiti, već smo ogrezli u jednostranom uzimanju; problem nam je naučiti davati.
Svi nešto tražimo i stalno se pitamo “zar tražim previše?”.
Ok, univerzum je bogata riznica u kojoj ima više nego što možemo zamisliti, ali je pitanje kako doći do nje, kako dobiti ono što želimo.
Odgovor je: davati, biti dio cjeline.
Ima jedna priča o tome kada se prosjak davio u rijeci, ljudi su prilazili i govorili mu “daj ruku”, ali on nije reagirao i udavio se.
Kad je došao vjerski službenik da vidi što se dogodilo, i kada je vidio masu ljudi, prvo ih je napao što ga nitko nije spasio.
Međutim, oni su mu ispričali kako su prilazili i vikali “dodaj ruku”, ali on se oglušio.
Na to je vjerski službenik rekao: “Pogriješili ste, niste trebali vikati “daj nam ruku”, jer prosjaci nisu navikli davati, trebali ste vikati “evo ruku” i spasili biste ga.”
Poanta je u tome da će nas nedostatak osjećaja da je u davanju spas odvesti u propast, da ćemo se ugušiti u vlastitom vjerovanju da nas spašava suženi fokus na sebe i svoje potrebe i da ćemo na taj način stvoriti jalovo tlo.
Svaki zupčanik, pa i onaj najsitniji, neophodan je za neometano funkcioniranje cijelog mehanizma.
Sve je bitno.
Kaže se, kada leptir zamahne krilima na jednom mjestu, da to ima utjecaj na drugom kontinentu.
Postoji bezbroj načina da se taj mehanizam pokrene, odnosno da mi damo ono što je drugome potrebno i ponašamo se prema zakonitostima univerzuma: na prvom mjestu – da podijelimo nešto novca kome je potrebno – kaže se da godišnje trebamo podijeliti oko 10% svoje zarade, prema nekim duhovnim zakonima to je iznos koji nas iskupljuje i čisti našu negativnu karmu – nitko nije osiromašio od davanja milostinje; da obiđemo neku stariju (usamljenu) osobu, da dijelimo lijepe riječi, da pomognemo susjedima, da nahranimo životinje, da nikoga ne ogovaramo, da pomognemo drugima da postignu ono što žele itd.
Na taj se način izlazi iz makroplana i fokusiranosti na sebe, a ulazi u opći, univerzalni plan.
Postajući dio mehanizma za ispunjenje svoga cilja, mi djelujemo poput zupčanika u satu, dok naša djela predstavljaju “humus” za sjeme želje i namjere.
Stari je običaj da bacimo novčić u fontanu i zaželimo neku želju.
Ali sam čin bacanja novčića potvrđuje da smo kroz čin davanja na dobitku.
Zakon je jednostavan: Daj da bi dobio .
Svidio vam se članak Daj da bi dobio?
ZADNJE OBJAVLJENI ČLANAK
Kada posjetiti gastroenterologa: Važnost rane identifikacije simptoma i bolesti
Gastroenterologija i važnost rane identifikacije simptoma i bolesti! Gastroenterologija je podspecijalizacija interne medicine koja se usmjerava na dijagnostiku i liječenje [...]
