Prije ili poslije zapitat ćemo se zašto smo zapravo ovdje, koja je naša svrha na ovome svijetu i krećemo li se ispravnim putem. Ako istinski želimo pronaći odgovor, ta pitanja mogu uzdrmati tlo pod našim nogama. To je traženje istine dugotrajno i često na tom putu nailazimo na zapreke i bolna otkrića. Ipak, tko krene na put otkrivanja svoje prave božanske prirode, imat će pomoć ‘odozgo’…
Čovjek je oduvijek s velikim zanimanjem gledao prema nebu. Kao da smo na nekoj razini, koju ne možemo racionalno dokučiti, svjesni da je ova dimenzija tek naš privremeni dom te da viši, netaknuti dijelovi našeg bića postoje na nekoj drugoj razini, iznad ove materijalne.
Upravo ta viša dimenzija našeg postojanja čini našu dušu, božanski dio nas, koja predstavlja energetski otisak čiste svjesnosti. Na najvišim razinama ona je savršena i nepovrediva. No u potrazi za različitim iskustvima dio naše duše izabire ući u ovu, materijalnu dimenziju, u kojoj vladaju zakonitosti polaritetne realnosti i u kojoj , da bismo iskusili njene dobrobiti, često moramo pristajati na razna uvjetovanja i kompromise.
U pokušaju da se bolje prilagodimo toj realnosti te da se u njoj što kvalitetnije pozicioniramo, ponekad do te mjere odustajemo od sebe da zaboravljamo svoje porijeklo. No time svoju dušu osuđujemo na patnju.
Uloga roditelja
Kada ulazimo u ovu dimenziju, u našem je sustavu dominantna svjetlosna, božanska energija. No kako se prilagođavamo na ovaj svijet te prihvaćamo njegova načela funkcioniranja, ovu energiju malo-pomalo zamjenjuje ona zemaljska, koja sa sobom i donosi polaritete.
Pa ipak, koliko ćemo svjetlosne energije uspjeti sačuvati kroz život te tako zadržati doticaj s božanskim ovisit će velikim dijelom o svjesnosti naših roditelja. Roditelji predstavljaju naš prvi kontakt s materijalnim svijetom.
Od njih učimo o njegovim zakonitostima, njima bezuvjetno vjerujemo, stoga poruke koje od njih primamo (energetski, verbalno i na druge načine) za nas predstavljaju istinu prema kojoj formiramo vlastiti odnos prema ovom svijetu, ali i prema sebi. Ako su naši roditelji i sami uspjeli zadržati svjesnost o svom porijeklu, ako su tako i živjeli te su i nas poticali da održimo vezu sa svojim izvorom, glas našeg bića cijelo će se vrijeme u nama manifestirati, te ćemo ga i slijediti u izborima koje ćemo kroz život činiti. Iako ni tada nećemo moći u cijelosti izbjeći negativne polaritete ove realnosti, duševna pozicija iz koje ćemo živjeti pomoći će nam da i u ovoj dimenziji dominantno iskušavamo božansko. Međutim, većina roditelja nema takve svjesnosti, pa čak i kada su uvjereni da svoju djecu odgajaju na ispravan način, čine niz pogrešaka kojima blokiraju svoju djecu u osvještavanju njihovog porijekla i stvarnih potreba njihovog bića. No bez te vrste svjesnosti ne možemo iskušavati božansko, pa negativni polariteti ove realnosti ostaju dominantni cijeli naš život. Naime, u želji da nam pomognu da se što bolje snađemo u ovoj dimenziji, roditelji nas od malih nogu uče što je u ovome svijetu prihvatljivo a što nije, koje su njegove vrijednosti te čega se, želimo li iskušavati njegove dobrobiti, moramo odreći. Na ovaj način nesvjesno nam instaliraju cijeli niz programa, vlastitih ili društvenih uvjerenja, koja kasnije postaju sastavni dio naše osobnosti. No osobnost satkana od ovakvih programa nije naša stvarna priroda. Naša stvarna priroda nikad nije ni dobila priliku da se razvije, zato glas koji čujemo i koji u svojim odlukama slijedimo često nije glas naše duše. To je glas (super)ega, koji nam ponekad doista može pomoći da se brže krećemo u ovoj realnosti, ali nas nikad neće dovesti tamo gdje istinski želimo biti. Jedan moj prijatelj odmalena je uživao praveći brodove od šibica, maštajući o tome kako će jednog dana graditi prave brodove. Kako bi ga usmjerila na ono što je smatrala ispravnim, majka mu je sugerirala da se umjesto toga odluči za zanimanje od kojega će moći živjeti, polomivši pri tom sve njegove brodove. Odbacivši svoj san kao neadekvatan, počeo je razmišljati o poslovima koji će mu donijeti novac. Postao je računovođa i, premda danas pristojno zarađuje, na nekoj je razini svjestan da je odustavši od svoje izvorne namjere izdao sebe. Slične odluke kojima poništavamo sebe činimo i u ostalim segmentima života, pa tako i u onom emocionalnom. Premda se koncept dogovorenih brakova (u našoj kulturi odbačen prije više stotina godina) danas osuđuje, mnogi se ljudi u izboru svog životnog partnera još uvijek ne usuđuju suprotstaviti roditeljskim očekivanjima. Nisu rijetki ni oni koji se pod pritiskom roditelja odlučuju na brak i zasnivanje obitelji u trenutku kada sami za to nisu spremni, ili kada osobu s kojom se odlučuju na taj korak ne vole istinski. Iako ih takve odluke nerijetko vode u nezadovoljstvo, mnogi nemaju snage to promijeniti, često niti svjesnost da su mogli izabrati drugačije, a ponekad i cijeli svoj život provedu čineći onako kako drugi od njih očekuju.
Potiskivanje duše
No ništa ne boli kao odluke kojima idemo protiv sebe, i zato u svim tim situacijama koje nisu naš duševni izbor naša duša iznimno pati. Ona pati uvijek kada zbog različitih društvenih normi, radi mira u kući ili nekog drugog višeg dobra, pristajemo na kompromise i djelujemo protiv sebe, ali i onda kada uslijed strahova od promjene i nepovjerenja u život (predugo) ostajemo unutar zone komfora te tako sebe osuđujemo na stalno ponavljanje istih, neželjenih iskustava.
Jer naša duša i dolazi na ovaj svijet tražeći različita iskustva, i zato uvijek kada živimo jednoličan život, ili se ne usuđujemo promijeniti ono čime smo nezadovoljni, svoju dušu dodatno potiskujemo. No čak i kada se odlučimo mijenjati stvari kojima smo nezadovoljni, često to činimo na pogrešan način i iz krivih pobuda. Pokušavamo promijeniti druge umjesto da mijenjamo sebe, ili pak poduzimamo akcije kojima se još više udaljavamo od svojih duševnih pozicija i duševnih potreba. No duševne odluke nikad nisu reaktivne. Njih uvijek donosimo s potpunim mirom i jasnoćom i bez imalo sumnje u njihovu ispravnost, čak i kada nismo sposobni vidjeti konačni ishod svojih poteza. Duševno vodstvo je, iako suptilno i nenametljivo, vrlo snažno i nedvosmisleno. Ono ukazuje i usmjerava, dajući nam pri tome vjeru i samopouzdanje, zahvaljujući kojima bez obzira na okolnosti znamo da je sve u redu i da imamo podršku. Egoje taj koji kalkulira i kontemplira nad različitim opcijama. Zbog njega osjećamo sumnju u ispravnost onoga što činimo, ili strah od mogućih ishoda. Kada djelujemo iz pozicije nezdravog ega, tada često imamo potrebu za dokazivanjem (sebi ili drugima) te se iz toga i razvija naš kompetitivni duh, koji je često usmjeren protiv drugih, ali i protiv nas. Iz te pozicije postavljamo i većinu svojih ciljeva, te se često iscrpljujemo do krajnjih granica ne bismo li ih ostvarili. No takvi se ciljevi teško ostvaruju, jer se s lakoćom ostvaruju samo naši istinski, duševni izbori. Upravo o tome i govori Paulo Coelho kada u svojoj poznatoj izreci kaže da će se, ako nešto istinski želimo, cijeli svemir urotiti da to i dobijemo.
Naime svemir, koji je usklađen s frekvencijom naše duše, podrška je svakoj našoj istinitoj namjeri i zato na razini duše nema neostvarenih želja. Jedino na razini duše i postoji istina. Na razini ega, satkanog od programa uvjetovane realnosti, ona ne postoji. No dok djelujemo iz pozicije nezdravog ega, dok god svoje ciljeve postavljamo na temelju lažnih namjera, uvijek ćemo u njihovoj realizaciji zapinjati, a ako ih u konačnici i ostvarimo, oni nam neće donijeti samopoštovanje i duševni mir za kojima smo tragali, već u najboljem slučaju tek kratkotrajno, uvjetovano zadovoljstvo. Izvorne želje duše uvijek se ostvaruju, i putevi kojima nas ona vodi uvijek su ispravni. No da bismo znali što naša duša želi i kojim putem krenuti, prvo do nje moramo doprijeti, što zbog slojeva lažnih osobnosti kojima smo prekrili svoje biće nije ni jednostavan ni lak proces.
Proces buđenja duše
Prema mnogim duhovnim pravcima (taoizam, hermetizam i sl.), centar naše duše u ovoj dimenziji smješten je u srcu, i zato je otvoreno srce – ono koje nam pomaže da osjetimo istinske i pročišćene emocije, iz kojih i proizlaze naše potrebe -pretpostavka svjesnosti duše i njenih izvornih namjera. No kod velikog broja ljudi ono je zatvoreno, zato ni emocije koje iskušavaju nisu emocije srca te one ne mogu biti pouzdan vodič u življenju autentičnog života. Upravo zato na raspolaganju su nam brojne, vrlo moćne tehnike koje nam pomažu da pročistimo emocije i otvorimo svoje srce (npr. ho’oponopono tehnika, zvučna terapija koja radi na frekvenciji srca, razne meditacije posebno usmjerene na otvaranje srčane čakre i sl.). Pa ipak, prema taoistima, samo otvoreno srce nije jamstvo da ćemo u materijalnoj dimenziji doista živjeti iz pozicije duše. Naime, srce je poveznica između viših i nižih dimenzija duše (onih s kojima ulazimo u materijalni svijet), i zato je uz otvoreno srce potrebno imati pročišćeni kanal za komunikaciju i s tim dimenzijama. To se, primjerice, postiže vizualnim cirkuliranjem energije kroz kanal takozvane mikrokozmičke orbite (koji kreće od tjemena glave, nastavlja se preko grla, srca i trbuha, sve do perineuma, potom se energija vraća natrag do tjemena glave), kao i raznim drugim vježbama koje spajaju srce s harom (zemaljskim energetskim akumulatorom) i trećim okom (portalom za komunikaciju sa svjetlosnom dimenzijom).
Jedino uz pročišćeni kanal srce može primati božansku energiju iz viših sfera, te je dalje distribuirati prema onim nižim, zemaljskim. Na ovaj način postiže se integracija nebeskog i zemaljskog aspekta duše, zahvaljujući kojoj u konačnici i u ovome svijetu dominantno iskušavamo božansko. Unatoč tome, duhovni pravci novijeg datuma (primjerice New Age) u svome radu zanemaruju zemaljski aspekt duše te se primarno fokusiraju na otvaranje srca, koje potom povezuju sa svjetlosnom dimenzijom. S otvorenim srcem postaju izuzetno emotivni i osjetljivi, no kako ne ostvaruju povezanost sa zemaljskom dimenzijom, ne samo da božanski aspekt ne mogu uzemljiti, već postaju poprilično odvojeni od ove realnosti te teško u njoj funkcioniraju.
Rušenje neduševnih struktura i odumiranje ega
Dok neki ljudi čitav život provedu nesvjesni svoje duše, mnogi, unatoč svjesnim naporima (ili željama ega) da osvijeste svoju dušu i žive iz njene pozicije, na tom putu nikad bitno ne napreduju. No čak i za one koji se ozbiljno prihvate ovog putovanja, otkrivanje duše obično je dugotrajan i ne tako lagan proces, često prožet brojnim izazovima, sumnjama i padanjima. Jer kada se duša počne buditi, prvo postajemo svjesni onoga što smo u svom životu napravili pogrešno, situacija i izbora u kojima smo radili protiv sebe i u kojima smo svoju dušu (po)gazili. Postajemo svjesni da je, primjerice, naš brak ili emocionalni odnos lažan, ili da je posao koji nam je bio iznimno bitan i u koji smo uložili jako puno energije izgrađen na potpuno pogrešnim osnovama. Shvaćamo i da je kompletna naša osobnost, iz koje smo izgradili takve strukture, satkana od programa uvjetovane realnosti te se često s razlogom počinjemo pitati tko smo. Da bismo doprli do svog istinskog identiteta te izgradili novi, autentičan život na duševnim osnovama, moramo biti spremni porušiti sve ono što je lažno u našem životu i što ne rezonira s našom duševnom vibracijom. No to nije nimalo lako, i zato je kriza identiteta popraćena brojnim turbulentnim događanjima nezaobilazna faza u procesu buđenja duše. Često će se dijelovi našeg ega, uslijed boli koju takvi lomovi nose sa sobom, u strahu od gubitka kontrole i nesposobnosti sagledavanja što nam takve, korjenite životne promjene donose, svemu tome opirati, a mnogi će upravo zbog toga i odustati ili potražiti neki drugi put, koji nudi kompromise. No čak i ako pokušamo zaustaviti promjene, kada se duša počne buditi, često to više neće biti moguće, jer će se sve ono što nije stvoreno na duševnim osnovama nakon nekog vremena samo od sebe početi urušavati.
Otvaranje novih putova
No, baš onda kada nam se čini da se sve oko nas ruši, stvari najčešće i dolaze na svoje mjesto. Zato je bez obzira na krize i turbulencije koje nam se na ovom putu događaju potrebno prepustiti se svom duševnom vodstvu i ustrajati u procesu svoga duhovnog buđenja. Jer naša je duša naš najpouzdaniji životni vodič. Ona zna sve odgovore. Zna načine i zna puteve kojima će nas dovesti baš tamo gdje treba, i gdje smo oduvijek željeli biti, a oni su racionalnom umu često nedokučivi. Ako ustrajemo u tom procesu, ako otpustimo ego i otvorimo svoje srce, u jednome trenutku pokazat će nam se put, i bez imalo sumnje znat ćemo da je taj put ispravan. “Kad se pred vama otvore mnogi putovi, kada ne znate kojim putom krenuti, nemojte poći bilo kojim, nego sjednite i čekajte. Dišite duboko i s povjerenjem u sebe, onako kako ste disali onog časa kada ste došli na ovaj svijet. Ne dozvolite da vam nešto odvuče pažnju. Čekajte, i dalje čekajte…Budite mirni i slušajte svoje srce. Kada čujete njegov glas, ustanite i pođite kuda vas ono vodi.” Susanna Tamaro
Tema: Duša i kako riješiti problem s njom
Piše: hortusmentis.com
