Fluorid u pasti za zube i prava istina o njemu!

Štetnost fluorida

U publikaciji “Klinička toksikologija komercijalnih proizvoda“ iz 1984. godine navodi se kako je fluorid kao otrov opasniji od olova i samo manje otrovan od arsena.
Koristi se kao pesticid za miševe, štakore i ostale sitne glodavce.
Dijete težine 10 kilograma može biti ubijeno stotim dijelom unce (jedna unca je oko 28,3 grama), a odrasla osoba od 100 kila, dozom od jedne desetine unce.
Tako 7 unci zubne paste sadrži 199 mg fluorida, a to je više nego dovoljno da ubije dijete od 25 kilograma.
Pa zašto ga onda stavljaju u vodu i pastu za zube, pitate se?
Što će vam zubi bez karijesa ako ste mrtvi?
Priča o korisnosti fluorida za zdrave zube jedna je od najvećih prijevara.
Kako je do toga uopće došlo i kome je ova teška laž bila potrebna?

Joel Griffith i Chris Bryson

Ovu prijevaru otkrila su dva nezavisna američka novinara: Joel Griffith, koji se bavi istraživačkim novinarstvom o medicini, i Chris Bryson, povremeni suradnik BBC, ABC-a i drugih elektronskih medija.
Oni su čitanjem dokumenata o pravljenju prve američke atomske bombe (Projekt Manhattan), sa kojih je nakon 50 godina skinuta oznaka državne tajne, došli do ovoga senzacionalnog otkrića koje je u američkim medicinskim krugovima izazvalo pravi šok.
Svoj autorski tekst  objavili su 1998. godine (Nexus Magazine, Volume 5).

Fluorid – Incident u New Jerseyu

„Projekt Manhattan“ bio je najstrože čuvana vojna tajna u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, kao i kasnije za vrijeme Hladnog rata.
Projekt je koštao 20 milijardi dolara i na njemu je angažirano 200 000 ljudi.
Cilj projekta bilo je stvaranje atomske bombe koja je najprije punjena uranijem, a kasnije plutonijem.
Da bi se ovaj radioaktivni materijal smjestio u bombu, bile su potrebne ogromne količine fluorida koji je, za potrebe projekta, osigurala tvornica u vlasništvu porodice Du Pont.
Pogon se nalazio u mjestu Deep Water u okolici New Jerseya.
Porodica je već više od stotinu godina bila poznata po proizvodnji prvoklasnog eksploziva.
Punjenje atomske bombe tražilo je enormne količine fluorida, mjerene milionima tona.
Za državu je projekt bio strateško pitanje, a kompaniji Du Pont donosio je ogromnu zaradu.
Sve u ovom poslu bilo je obavijeno tajnošću, o čemu je vodila računa služba nacionalne sigurnosti.
Bio je rat, zaboga.
Ali, dogodio se incident.
Fluorid je, nošen vjetrom, sve više dosezao do farmi u okolnim općinama Gloucester i Salem.
Na ovim se farmama uzgajalo izuzetno kvalitetno voće i povrće. Njihovim breskvama opskrbljen je hotel Waldorf Astoria u New Yorku, a kvalitetan paradajz otkupljivan je za poznatu marku Campbell’s Soup.
1944. g. zemljoradnici su primijetili da su im usjevi postali osušeni, kao da je u zraku nešto stalno sagorijevalo.
Živina bi im sutradan, nakon olujne noći, naprasno uginula, a radnici koji bi pojeli nešto voća koje su brali, čitave noći i sutradan bi povraćali.
Konji su izgledali bolesno, bili su ukočeni i loši u radu.
Neke krave nisu mogle stati na noge.
Pasle su samo puzanjem na trbuhu.

Državna nezainteresiranost za fluorid

Iz službenih bilješki koje su nakon 50 godina otkrivene (kada je sa čitave dokumentacije o Projektu Manhattan skinuta oznaka državne tajne), vidi se da je američka vlada bila upoznata s posljedicama trovanja fluorom u New Jerseyu.
Imali su točan izvještaj o nalazima velikih količina fluora na usjevima, kao i u krvi te tkivu farmera i stoke.
Ali, izrada atomske bombe bio je nacionalni prioritet (jer je važnije bilo ubiti neprijatelja, nego sačuvati živote vlastitih ljudi).
Tako je i ministarstvo za poljoprivredu jednostavno prešlo preko dobivenih analiza i stavilo se na stranu prioritetnog zadatka koji je diktirao vojni vrh.
Zatrovani ljudi i hrana nisu bili prioritet SAD-a te 1944. godine!
Zemljoradnici su tako morali čekati da se završi rat (jer nije bilo patriotski podrivati nacionalne interese), da bi onda podigli tužbu protiv privatne kompanije ” E.I. Du Pont de Nemours” zbog sumnje da su iz svojih pogona ispustili kakvu otrovnu materiju kao i “Manhattan Projekta”.
Još nitko od njih nije znao da je u pitanju fluorid.
Zanimljivo je kako je ovo bio prvi sudski spor poveden u SAD protiv zagađivanja životne sredine kao posljedice rada s radioaktivnim materijalom.
Dakle, fluorid se kao otrov dokazao prije nego radioaktivne čestice.
Tada se događa ono što pokazuje kako zaista funkcionira “nezavisno” američko sudstvo, američka “demokracija” i građanska prava, “free country” sa “najslobodnijim” naučnicima na svijetu.
Ili kako zapravo kako funkcionira najveća država “nezavisnih” robova i korumpiranih državnih ljudi?

Demokratska država SAD protiv naroda

Jedan od glavnih ljudi Ministarstva obrane u “Projektu Manhattan”, general major Leslie Dick Groves, kreće u akciju i tajno se sastaje sa svim relevantnim državnim vojnim i političkim čelnicima iz ministarstava obrane, zdravlja, poljoprivrede, pravde, kao i s odvjetnicima porodice Du Pont.
Cilj svih tajnih sastanaka je da se osnovana tužba zemljoradnika protiv privatne kompanije “E.I. Du Pont de Nemours” i Projekta Manhattan maksimalno minira i oslabi.
U ovoj namjeri kooperativno je bilo i ministarstvo pravde, što se također vidi iz jedne od deklasificiranih bilješki generala Grovesa.
Iz dugo skrivanih službenih bilješki generala vidi se da je Nacionalna sigurnost odlučila angažirati agencije koje “trebaju izvršiti naučna istraživanja kako bi pridobile podatke koji bi bili potrebni da se zaštiti interes vlade u sporu s vlasnicima voćnjaka u New Jerseyu”.
Za podrivanje sudskog spora imali su dva razloga: spriječiti plaćanje oštećenja zemljoradnicima, jer bi to dovelo do lančane reakcije koja bi pokrenula još veći broj sporova zbog zagađenja životne sredine pa bi se tako javnost okrenula protiv programa proizvodnje atomskog oružja. (Izrada atomske bombe, očito, nije smjela biti dovedena u pitanje!)
Drugi razlog također je poražavajući za “demokratsku” državu, jer je namjera državnog vrha bila zaštititi privatni korporativni biznis obitelji Du Pont.
Ova je porodica jedna od dvanaest najmoćnijih porodica u SAD-u i dioničari su centralne američke banke FED.
To znači da kontroliraju emitiranje i vrijednost dolara, a samim time i državnu ekonomiju.
U akciju se krenulo na više frontova.
Jedan front uključivao je stvaranje dobrih odnosa s javnošću, pa je general Leslie Groves osobno pozvao na večeru nekoliko porodica oštećenih zemljoradnika.
Obični mali ljudi, naivni i neupućeni u perfidnost vlastite vlade (tada su Amerikanci zaista vjerovali da su najslobodnija, najdemokratskija i najpravednija država na svijetu) bili su laka meta za psihološku obradu stručnih PR agencija.
Tako su lijepim obećanjima njih nekoliko uvjereni da će država poduzeti sve mjere da zaštiti zdravlje zemljoradnika.

Fluorid – „Pametno“ upakirani otrov

U ovoj akciji poboljšanja odnosa s javnošću najperfidnija ideja je ona koju je skovao dr. Harold C. Hodge, glavni toksikolog na Projektu Manhattan.
U tajnom pismu datiranom 1. svibnja 1946. g., svom kolegi sa Projekta Manhattan, pukovniku Dr. Vorenu, šefu medicinske sekcije, u vezi rješenja kako u odnosima s javnošću izaći na kraj s otrovanim zemljoradnicima, on doslovce predlaže: ” … da li bi bilo od koristi ako bismo mogli ublažiti strah stanovnika Salema i Gloucestera od fluora ako bismo im kroz neka korisna predavanja predočili i neke njegove korisne osobine, recimo u očuvanju zdravih zuba?”
I zaista, takve su lekcije uskoro date, ne samo stanovnicima dvije spomenute općine već i čitavom narodu za vrijeme Hladnog rata.
Naravno, sam sudski proces zakovan je onog trenutka kada je vlada SAD-a odbila sudu pružiti informaciju o tome koliko je zaista fluora ispušteno iz tvornice “E.I. Du Pont de Nemours”, pravdajući to “nacionalnom sigurnošću”.
Siroti su zemljoradnici tako, nakon višegodišnjeg varanja i bezbroj lekcija o “korisnosti fluora za zdrave zube”, isplaćeni sa 200 dolara svaki.
Ono što nikada nisu saznali jest kako fluor zaista djeluje na ljudski organizam, jer su svi nalazi o tome bili državna tajna zbog nacionalne sigurnosti.
Da su znali, lako bi prepoznali vlastite simptome.