Homeopatija – metoda alternativne medicine

Homeopatija

Heomeopatija ; Kada se razboli, većina ljudi smatra svoje simptome posljedicom napada bakterija, virusa, toksina ili drugih uzročnika. Homeopatija se temelji na principu prema kojemu su simptomi često rezultat djelovanja tjelesnog obrambenog mehanizma tj. odbijanja napada pa bi, umjesto da tražimo način suzbijanja simptoma, bilo poželjno prijeći na oblik liječenja usredotočen na stvaranje otpornosti. Premda većina homeopatskih lijekova potječe od ljekovitih biljaka i minerala koji se terapijski koriste već stoljećima, u homeopatskoj praksi upotrebljavaju se u druge svrhe. Dok će liječnik pacijentu s povišenom tjelesnom temperaturom propisati lijek za snižavanje temperature, Homeopatija djeluje na principu da se propiše lijek koji bi inače zdravom čovjeku povisio tjelesnu temperaturu, s pretpostavkom da je temperatura način na koji tijelo odbija bolest. Homeopatija i homeopati vjeruju da se djelotvornost lijeka ne može mjeriti prema njegovoj jakosti kao u službenoj medicini. Djelotvornost se lijeka može, po njihovom mišljenju, povećati i njegovim razrjeđivanjem.

Povijest – homeopatija

Prije otprilike dva stoljeća Samuel Hahnemann, mladi liječnik iz Saske, posvetio se proučavanju biokemije. U tijeku istraživanja počeo je iskušavati učinak nekih lijekova koji su se u to doba često upotrebljavali, ali on je sa njima eksperimentirao da vidi kako će na njega djelovati kada nije bolestan.

Djelovanje kore kininovca (homeopatija)

Hahnemanna se posebno dojmio kininovac (tj. kora te biljke), kojim su južnoamerički Indijanci oduvijek uspješno liječili malariju, a u Europu su ga uveli jezuitski misionari. Najviše ga se dojmila činjenica što je, uzevši dozu kore kininovca, dobio groznicu; dobio je, zapravo, simptome koje bi očekivao da je dobio napadaj malarije.

Slično se liječi sličnim – homeopatija

Princip je kod homeopatije, kako ga je razradio Hahnemann, da se slično liječi sličnim. Dapače, zamisao nije nimalo nova. Takvo su liječenje opažali antropolozi kod plemenskih vračeva, mada obično u prilično drugačijem obliku: simptomi su se ponekad liječili ljekovitim biljkama koje su nalikovale na oboljeli organ pa je, tako, biljka sa uholikim lišćem služila za liječenje uhobolje. Međutim, već je liječnicima Hipokratove škole bilo poznato da se slično liječi sličnim u Hahnemannovom smislu, a to je bio i jedan od principa što ih je iznio Paracelzus u doba renesanse. Tomas Sydenham, otac britanske medicine, u sedamnaestom je stoljeću također naglašavao da simptome treba smatrati znakovima borbe organizma protiv bolesti. To znači, tvrdio je, da tijelo izbacuje uzrok poremećaja i time omogućava pacijentu da se oporavi. Službena medicina nastavlja razmatrati simptome u smislu alopatskih principa koje je postavio Galen za vrijeme cara Marka Aurelija u drugom stoljeću. Tako su se, naprimjer, groznice liječile sredstvima za snižavanje tjelesne temperature.
Samo je jedan djelić homeopatije ostao u praksi i alopatskoj medicini – cijepljenje male djece protiv velikih boginja malom količinom sekreta uzetog s bolesnika sa blagim stupnjem bolesti; ako bi dijete ostalo živo, bilo bi kasnije donekle zaštićeno od velikih boginja.

Homeopatija – potencije

Dok se Hahnemann bavio istraživanjem u Njemačkoj, dr. Edward Jenner u Engleskoj sasvim je slučajno otišao korak dalje. Ispitujući priče starih ljudi prema kojima blagi oblik kravljih boginja daje imunitet protiv velikih boginja, Jenner je uspio sakupiti dokaze koji su uvjerili njegove kolege da cijepljenje injekcijama od sekreta kravljih boginja štiti ljude od epidemije velikih boginja. Da se Hahnemann usredotočio na zagovaranje ideje da je homeopatija liječenje imunizacijom u najjednostavnijem smislu, tj. u skladu s principom da slično liječi slično, danas bismo ga štovali kao jednog od najvećih inovatora u povijesti medicine.
U tijeku istraživanja Hahnemann je otkrio još nešto: da potencija homeopatskog lijeka nije povezana s njegovom jakošću mjerenom uobičajenim metodama. Ako se lijek razrijedi u destiliranoj vodi u omjeru 1:100, tvrdio je Hahnemann, on postaje još djelotvorniji. Hahnemann nije stao pri razrjeđenju od jedan naprama sto; uzeo je kapljicu razrijeđene smjese pa ju je i dalje potencirao sve dok, po znanstvenim mjerilima, u otopini ne bi ostala samo molekula prvobitnog lijeka. Tek tada, tvrdi Hahnemann, postaje najdjelotvorniji. Princip potenciranja bio je naizgled toliko kontradiktoran zdravom razumu, da ga je većina liječnika odbacila. Homeopatija je neizbježno izazvala otpor proizvođača lijekova, koji su shvatili da im homeopatija može ugroziti egzistenciju proširi li se ta teorija. Od 1810. godine, kada je Hahnemann objavio svoj Organon Heilkunst pa sve do danas, službena medicina odbacuje sve oblike homeopatije i često je otvoreno napada.

Postupak – homeopatija

homeopatija

Prvi se posjet homeopatu ne razlikuje puno od posjeta liječniku, osim u jednom važnom pogledu: određivanje anamneze opširnije je i usmjereno puno više na pacijenta kao pojedinca nego na bolest od koje boluje. Dijagnoza se ne postavlja toliko na osnovi objektivnih testova kakvima se koriste alopatski liječnici da bi prepoznali bolest, koliko na procjeni onoga što homeopat osjeća i čuje. Postupak kojim će se homeopat poslužiti pri donošenju odluke o liječenju malo se razlikuje od postupka iz Hahnemannova doba.

Poseban pristup – homeopatija

Prije nekoliko godina Homeopatski fond za istraživanje i obrazovanje zamolio je dopisnika za zdravstvo, inače liječnika, da napiše objektivnu reportažu o homeopatiji. Reportaža je objavljena kao zasebna brošura. Kao vjerojatno najizraženiju značajku, koju je utvrdio u tijeku pisanja reportaže, navodi liječnikov stav prema pacijentu. Kao i u službenoj medicini, prvi je korak uzimanje anamneze kod novog pacijenta. Ne uzimaju se u obzir samo dijagnostički simptomi, već i pacijentova ličnost i konstitucija, fiziološka i psihološka, onako kako se ona izražava na temperamentu i raspoloženju. Uzima se u obzir čak i ono što pacijent voli ili ne voli (pacijent je uznemiren zbog svog zdravstvenog stanja i ne želi taknuti ništa masno, želi biti sam kad je bolestan – sve se takve informacije bilježe i uspoređuju te čine osnovu odluke o načinu liječenja kod homeopatije).

Pogodni slučajevi u kojima pomaže homeopatija

Praktičari homeopatije smatraju da oni nude terapijske alternative za sve lijekove službene medicine – i lijekove koji su općenito bolji i bezopasni. Većina homeopata priznaje da jak alopatski lijek, na primjer odgovarajući antibiotik, može ostati lijekom izbora u slučajevima kada bolest ugrožava život.