Kiropraktika i manualna medicina – alternativna medicina

Kiropraktika i manualna medicina

Kiropraktika ima slično porijeklo kao i osteopatija . Utemeljio ju je 1895. godine David Daniel Palmer iz Iowe. »Pomak bilo kojeg dijela kostura«, tvrdio je Palmer, »može pritisnuti živce, tj. komunikacijske kanale, pojačavajući ili slabeći njihovu sposobnost prenošenja i izazivajući prejaku ili preslabu funkciju, odnosno poremećaj koji nazivamo bolešću.
Neznatni pomaci kralježaka (»subluksacije«, kako su ih nazvali njegovi učenici) mogu izazvati cijeli niz simptoma, i to ne samo u vidu bolova u leđima, već i u obliku glavobolje, loše probave,  astme i psorijaze.
Za razliku od službene medicine, kiropraktika se ne usredotočuje na simptome, nego na pronalaženje subluksacije i njenu manualnu, tj. ručnu korekciju, nakon čega nestaju i simptomi.
Što se tiče razlika između kiropraktike i osteopatije, prema riječima Iana Hutchinsona iz Britanskog udruženja kiropraktike, »razlike u teoretskim osnovama kiropraktike  i osteopatije uglavnom su stvar prošlosti.
Prvi su osteopati vjerovali da njihovo liječenje djeluje putem optoka krvi, dok su kiropraktičari i cjelokupna kiropraktika naglašavali ulogu živčanog sustava.
Najnoviji podaci pokazuju veliku sličnost tih dviju skupina.
Glavne su razlike u tome što terapeuti kiropraktike, odnosno kiropraktičari, koriste rendgensko snimanje otprilike pet puta češće od osteopata i što obavljaju više ortopedskih ispitivanja te neuroloških i fizikalnih pregleda.
U samom liječenju osteopati češće primjenjuju mobilizaciju zglobova i metode rada s mekim tkivima. Tradicionalna je razlika između kiropraktike i osteopatskih metoda manipulacije u tome što se osteopati više služe sistemom poluge, a kiropraktičari manje, pa je kiropraktički pristup neposredniji.
Dok se u osteopatiji kontakt još često uspostavlja na izvjesnoj udaljenosti od zgloba kojim se manipulira, u kiropraktici kontakt se uspostavlja neposredno iznad kralježaka koji se namještaju.
Kiropraktičar će obično namjestiti zglob u određenom pravcu da bi ga oslobodio u tom pravcu, dok osteopate manje zanima pravac manipulacije«.
Kiropraktika zahtijeva suradnju pacijenta. Bitna suradnja pacijenta potiče se skretanjem pažnje na pokretljivost, snagu, držanje, hod, debljinu i stres tijela na radnom mjestu.
Ponekad se pacijente potiče na »samopomoć«, npr. tečajevima za relaksaciju, jogu ili tai chi.
Sve donedavno kiropraktičari su se služili prepoznatljivo drugačijom metodom od osteopata, tj. nisu se koristili rukama i nogama kao polugama, već su primjenjivali potisak za pravilno namještanje pomaknutog kralješka.
Kiropraktičari su također poklanjali najviše pažnje vratnim kralješcima, tj. mjestu gdje se glava spaja s trupom. No, s godinama se razlika između te dvije terapije smanjila pa se danas mnogi kiropraktičari služe osteopatskim metodama i obratno.

Istraživanja (kiropraktika)

Koliko je kiropraktika djelotvorna? Indirektni dokazi o njenoj djelotvornosti dobiveni su iz statističkih podataka (evidencija o naknadama) o primjeni manipulacije u liječenju ozljeda leđa među tvorničkim radnicima u SAD.
U Floridi je 1960. godine na gotovo 20000 slučajeva ustanovljeno da prosječni troškovi kiropraktičkog liječenja po pacijentu iznose 60 dolara, a standardnog liječenja 102 dolara te da prosječno izgubljeno radno vrijeme iznosi samo tri dana za bolesnike liječene kiropraktikom u usporedbi s devet dana za pacijente liječene službenim medicinskim metodama. Ispitivanja iz drugih država SAD pokazuju sličan odnos.
I nedavno objavljeni izvještaj državne komisije za ispitivanje rezultata koje postiže kiropraktika u Novom Zelandu, čiji su članovi sakupljali, pažljivo ispitali i ocijenili podatke iz Sjedinjenih Država, Kanade, Velike Britanije, Australije i drugih zemalja, tako­đer zaključuje da kiropraktika »može djelotvorno ublažiti muskularno-skeletne simptome kao što su bolovi u leđima i druge simptome koji reagiraju na takvu terapiju, npr. migrenu«.

Faktor sigurnosti (kiropraktika)

Kao i kod osteopatije, i za kiropraktičare se često tvrdi da znaju pogriješiti u dijagnozi i primijeniti manipulaciju u slučajevima gdje ona ne može koristiti već može naškoditi -­ na primjer, u slučaju tumora kosti.
Takve su pojave nevjerojatne zato što se kiropraktičari koriste rendgenskim slikama; u svakom slučaju, barem u Velikoj Britaniji, velika većina pacijenata dolazi kiropraktičarima pošto je službeni liječnik već postavio dijagnozu prema kojoj pacijent ne pokazuje ‘nikakve organske smetnje’ (premda kiropraktičari ponekad znaju ustanoviti da su takve smetnje prisutne).
U rukama kvalificiranog i registriranog kiropraktičara, navodi novozelandska komisija u svom izvještaju, »manipulativna terapija kralježnice bezopasna je«; oni su dovoljno dobro obučeni »pa znaju ustanoviti kontraindikacije za manualnu terapiju kralježnice u određenom slučaju i utvrditi je li pacijentu potrebna medicinska njega, kiropraktička terapija ili obje«.

Impresivni statistički podaci podržavaju tvrdnje o bezopasnosti kiropraktika

Razmjernu bezopasnost kiropraktike u usporedbi s liječenjem kakvo pruža službena medicina, potvrđuju i sljedeći impresivni podaci iz Sjedinjenih Država: početkom sedamdesetih godina pristojba na policu osiguranja koju su plaćali specijalisti za ortopediju u gradovima kao što su New York i Los Angeles radi osiguranja od tužbi za nesavjesno vršenje prakse iznosila je oko 5000 dolara; već sredinom sedamdesetih godina ta se svota u New Yorku povećala na 25 000 dolara, a u Los Angelesu na 50 000 dolara. Iznos ekvivalentnih pristojbi što su ih plaćali kiropraktičari bio je oko pedeset puta manji.
Službeni su medicinski krugovi počeli postepeno shvaćati da kiropraktika više ne može biti predmet podsmijeha i odbacivanja. »Što poduzeti u vezi s kiropraktičarima ?«, pitao je nedavno uvodničar časopisa New England Journal of Medicine.
»Napori organizirane medicine da ih eliminira ostali su bezuspješni. Etiketa ‘šarlatanstva’ nije se održala.
Usprkos jakoj opoziciji oni su stekli pravo na radnu dozvolu u svim državama SAD, u Kanadi i u mnogim drugim zemlja­ma. Više od 23000 kiropraktičara liječi oko osam milijuna Amerikanaca od niza raznih bolesnih stanja. Njihove usluge refundiraju mnoga državna i privatna zdravstvena osiguranja.
Ove će godine diplomirati najmanje 2000 kiropraktičara, i to više od 70% na priznatim koledžima.
Čini se, kiropraktika pobjeđuje u borbi za opstanak.« Prije deset godina uredništvu The New England Journal of Medicine ne bi ni palo na pamet da objavi takve »heretičke« članke.
Da su ih objavili prije dvadeset godina, urednici bi bili otpušteni ili bi ih proglasili ludima. No, do danas se kiropraktika probila u Sjevernoj Americi do te mjere da je službena medicina više ne može zaustaviti na putu prema priznavanju.

Pogodni slučajevi – kiropraktika

Britansko udruženje kiropraktičara navodi sljedeći opis indikacija: bolovi u donjem dijelu kralježnice (lumbago), lezije diska, išijas i drugi bolovi u nogama, smetnje u kuku i koljenu, glavobolja, bolovi u vratu, bolovi u ramenu i ruci te osjećaj »trnaca« ili obamrlosti, bolovi u mišićima i u zglobovima laktu, gležnjevima, stopalima – mogu se također liječiti kiropraktičkim metodama.
Ne propustite pročitati našu rubriku o zdravoj prehrani na temu đumbir i njegova ljekovitost!