Ljutić – pažljivo, da ga ne naljutite (otrovno bilje)

Ljutić

Ljutić je otrovan!

Ranunculus acris_ L.

Porodica: žabnjaci, Ranunculaceae.

Druga imena: livadni žabnjak, livadna zlatica, žabnjak ljutić.

Ljekoviti dijelovi biljke: cvatuća biljka (ljeko­vita je samo u svježem stanju).

Ljekarnički naziv: ljutićRanunculi acris herba.


OPIS

Ljutić je trajnica, u tlu s kratkim i odebljalim podankom, iz kojeg izbija od 30 do 100 cm visoka stabljika koja je razgranjena i obrasla rijetkim dlačicama.

U donjem je dijelu šuplja.

Listovi mogu biti vrlo različitog oblika.

Donji su na dugim peteljkama, dlanasti, krpa­sti, s 5 do 7 režnjeva koji su nepravilno ureza­nog ruba.

Stabljični listovi jednostavniji su, s manje režnjeva, a najgornji su sjedeći (bez peteljke) i njihovi su režnjevi usko linearni.

Na vrhu svih ogranaka razvijaju se svjetložuti cvje­tovi iz kojih nastaju brojni plodovi, mali orašči­ći.


VRIJEME CVATNJE: Od svibnja do lipnja.


NALAZIŠTA

Ljutić je vrlo česta livadna biljka, ali raste i po živim međama, uz putove i nasipe po rjeđim šikarama.

Na gnojenim je livadama kao običan korov.

Seljaci ga nerado gledaju jer je ljutić u svježem stanju opasan otrov za stoku.

Ti se otrovi tijekom sušenja razgrađuju pa sijeno nije više otrovno.

Po livadama često rastu i druge slične vrste žabnjaka koje narod vrlo teško razlikuje, pa ih primjenjuje kao i ljutić.

To prvenstveno vrijedi za gomoljasti žabnjak (Ranunculus bulbosus L.) koji uspijeva na nešto sušim livadama i po poljima, a od ljutića i nekih drugih žabnjaka razlikuje se po nižem rastu, nešto debljoj stabljici i po gomoljasto odebljalom gornjem dijelu podanka.


LJEKOVITE TVARI

Najznačajnija je ljekovita tvar u ljutića protoanemonin koji jako nadražuje kožu i sluznice.

Osim toga, tu su i vitamin C, saponini, tanini, asparagin te arginin.

Sve se te ljekovite tvari susreću i kod drugih žabnjaka, ali ne smijemo zaboraviti da su otrovni.

Zamjenu za sve te hranjive sastojke, možete pronaći kod Aloe Vere koja nije otrovna i može se konzumirati.


LJEKOVITA SVOJSTVA I PRIMJENA

Službena medi­cina uopće ne upotrebljava žabnjake, ali su oni bili u narodnoj medicini značajne ljekovite biljke.


LJUTIĆ U NARODNOJ MEDICINI

U narodnoj se medicini koristi većinom bilo koja vrsta žutog žabnjaka, jer su postojale poteškoće u njiho­vom međusobnom razlikovanju.

Stoga opisi ljekovite primjene ne vrijede samo za ljutić, već i za sve slične vrste.

Prvenstveno je bio poznat i korišten nadražujući utjecaj te biljke na kožu i sluznice.

To je osobina svih žabnjaka, stoga treba upozoriti djecu da ih ne beru jer im se mogu po rukama pojaviti bolni mjehuri.

Najčešće se koriste svježi listovi žabnjaka.

Zdrobe se i pomiješani s mlijekom daju kod teških crijevnih zatvora.

O takvoj primjeni žabnjaka pisale su već srednjovjekovne knjige o ljekovitom bilju, a osim toga preporučivale su žabnjake za vanjsku primjenu u liječenju krastavosti, gnojnih zanoktica i bolova u kuko­vima.

Vanjsku primjenu žabnjaci imaju upravo zbog svog nadražujućeg djelovanja.

Svoje­dobno je vladalo i uvjerenje da je pojava mjehura dobar znak koji govori da je biljka izvukla iz tijela svu bolest.


NUSPOJAVE

Svježi je ljutić otrovna biljka, što vrijedi i za druge vrste žabnjaka.

Njegove ljekovite tvari nadražuju kožu i sluznice te kod unutarnje primjene oštećuju želudac i crijeva, uzrokuju grčeve u crijevu i proljeve.

Otrova­noga moramo prisiliti na povraćanje, a zatim mu obilno dati aktivnog ugljena.

Oštećenja kože i sluznica možemo ublažiti slično kao i opekotine.

Kod svih unutarnjih a i težih vanj­skih trovanja moramo potražiti liječničku po­moć.

Ako unutarnja trovanja nisu prejaka, oštećena će koža brzo zacijeliti, a poslije mje­hura neće ostati ožiljci.

Bez liječničkog nadzora ne koristite otrovne žabnjake!

 

Svidio Vam se članak: Ljutić?

Podijelite ga s prijateljima!

Možda će vam se svidjeti