Psihoterapija , liječenje uma psihološkim metodama

Psihoterapija

Psihoterapija se može definirati kao liječenje uma, ili bolje rečeno psihe, psihološkim metodama. Boris Semeonoff s Psihološkog Sveučilišta u Edinburgu kaže u uvodu nizu knjiga o toj temi da psihoterapija obično podrazumijeva proces »u kojem se pacijentu pomaže da shvati i, u idealnom slučaju, riješi svoje tegobe pretresajući ih s ‘liječnikom’ «. Takvo liječenje obično uključuje promjenu ličnosti i nameće velik pritisak na emocije pacijenta i terapeuta.
Danas se takva psihoterapija izjednačava (osobito to čine laici) sa psihoanalizom. No, ono po čemu se psihoanaliza doista razlikuje od manje složenih oblika psihološke terapije jest tvrdnja da pacijenti vjerojatno nisu svjesni osnovne prirode svoje tegobe, pa svako »pretresanje« poprima posebno znače­nje.

Povijest

Sigmund Freud je psihoterapiji dao poseban pečat. Pošto je potkraj devetnaestog stoljeća nekoliko puta posjetio Francu­sku da bi se upoznao s hipnozom, počeo ju je primjenjivati, uz ostalo, u indirektnom liječenju simptoma istraživanjem »skrovišta« pacijentova nesvjesnog duševnog života.
Ustano­vio je da se pacijenti pod hipnozom mogu sjetiti traumatskih doživljaja iz svog života što su ih »potisnuli« – potpuno izbrisali iz svjesnog pamćenja. Freud je spoznao da su ta »potiskivanja« često izvor neurotskih simptoma, kao da »za­kopani« toksični materijal prodire na površinu manifestirajući se simptomima – od tikova na licu do jakih depresija. Dovođe­njem potisnutih pobuda u pacijentovu svijest Freud je utvrdio da se zatomljena čuvstva mogu osloboditi, pa će time nestati i simptomi.

Freudova analitička metoda

Međutim, Freud je također ustanovio da hipnoza nije najbolji način za privođenje potisnutog sadržaja na površinu, smatra­jući da bi se sami pacijenti morali »nagoditi« s potisnutim sadržajem; drugim riječima, smatrao je Freud, potisnuti sadržaj nije nešto što će hipnotizer »izvući« iz pacijenta, kao što kirurg lancetom razrezuje apsces. Zbog toga je razvio svoju analitičku metodu po kojoj pacijenti ponovno doživlja­vaju potisnute traumatske epizode iz svog života. Tu metodu primjenjuju i danas psihoanalitičari Freudove škole i, u modificiranom obliku, sljedbenici C.G. Junga, koji je razvio vlastitu školu analitičke psihologije nakon raskida s Freudom. Freudova i Jungova analiza ipak su se posve dobro afirmi­rale (premda ih ne cijene uvijek) u krugovima službene medicine, tako da ih ne smatraju alternativnim psihološkim terapijama.
Međutim, psihoterapija kakva se najčešće primje­njuje sasvim je nešto drugo i razvila se kao skraćena verzija, uglavnom zato što psihoanaliza zahtijeva mnogo vremena i vrlo je skupa. Budući da je barem teoretski uključena u zdravstvenu njegu u duševnim bolnicama i, u ograničenoj mjeri, u aktivnosti socijalnih radnika psihijatrijske službe, psihoterapija se, strogo uzevši, ne ubraja u alternativne terapije. Bez obzira na to, praktičari koji se smatraju psihoterapeu­tima, a nemaju medicinske kvalifikacije, imaju donekle pravo kad kažu da svoj opstanak duguju činjenici što se pacijenti ne mogu liječiti psihoterapijom ni kod psihologa ni kod psihijatra ako za to ne plate. Prosječni liječnik opće prakse nema vremena za psihoterapiju (čak i ako je kvalificiran za to, što je malo vjerojatno, jer je njegovo znanje iz tog područja prilično rudimentarno). Ako liječnik smatra da je njegovom pacijentu potrebna psihoterapija, u pravilu će ga poslati psihijatru. Psihijatri rijetko preporučuju psihoterapiju; ako tegobe nisu ozbiljne, najvjerojatnije će pacijentu propisati lijekove, a teže će slučajeve uputiti u duševnu bolnicu. Prema tome, osobe koje se žele liječiti psihoterapijom moraju se snalaziti, a usluge psihoterapeuta bez medicinske kvalifikacije obično su jeftinije od usluga terapeuta s medicinskom kvalifikacijom.

Postupak

Predodžba koju imamo o psihoterapiji još je pod utjecajem postupka što ga je Freud provodio, a njegovi sljedbenici usvojili. Pacijent leži na kauču, a psihoanalitičar iza njegove glave, tek toliko da ga pacijent ne vidi, i u tom položaju priča jedan sat, pet dana u tjednu.
Danas je obično broj tjednih seansi manji, a broj godina veći. Petogodišnja je psihoanaliza danas uobičajena, deset godina nije neobično, a neki se ljudi, ako to mogu platiti, liječe na taj način i doživotno. Za razliku od formalne psihoanalize, psihoterapija je ipak praktičnija. Psihoterapeut vas vjerojatno neće poleći na kauč već će vam sjesti sučelice i, napuštajući strogu frojdovsku praksu, više će se baviti usmjeravanjem vaših misli, pomoći vam u tumačenju snova, možda vas poticati da izrazite čuvstva, a možda će vam pružiti i priliku da mu se izjadate. Freud je mrzio i pomisao na takav kontakt. No, u posljed­njih nekoliko godina čak i neki njegovi vjerni sljedbenici dolaze do zaključka da je takav stav bio posljedica njegovog vlastitog kompleksa i da se postižu bolji rezultati ako terapeut uspostavi prijateljski odnos s pacijentom direktnim kontak­tom kao i verbalnom interakcijom.

Redovite tjedne seanse

Vođenje seansi toliko ovisi o kvalifikacijama, iskustvu i ličnosti psihoterapeuta da je nemoguće dati jednostavnu predodžbu onoga što možete očekivati. Većina praktičara drži se »sata od 50 minuta« (posljednjih 10 minuta predviđeno je za pisanje bilješki, šalicu kave itd.) jedanput, dvaput ili triput na tjedan, ovisno o vašim potrebama i platežnoj moći. Seanse traju sve dok ne osjetite da vam više ne koriste ili da vam više nisu potrebne.

Istraživanja

Budući da rezultati liječenja toliko ovise o stupnju uspostav­ljenih odnosa između terapeuta i pacijenta – što je vrlo subjektivno – ne može se lako dokazati koliko je psihoterapija djelotvorna. U duševnim su bolnicama vršena istraživanja radi usporedbe, na primjer, psihoterapije s biheviorističkom terapijom, pa su pacijente nasumce podijelili na dvije skupine. No, budući da nisu uzeli u obzir kvalitetu i sposobnost terapeuta, takva su ispitivanja dala samo neke indikacije djelotvornosti psihoterapije u određe­nim klinikama.

Pogodni slučajevi

»Koga treba obuhvatiti psihoterapijom«, pitao se profesor Ian Stevenson sa Sveučilišta Virginia u jednom članku 1954. godine kad je sljedbenicima službene medicine počelo bivati jasno da se psihosomatska teorija o bolesti ne može više zanemarivati kao prolazni hir. »Budući da svaka bolest sadrži i emocionalnu komponentu, svakoj je bolesnoj osobi po­trebna psihoterapija u određenoj mjeri, i treba je primjenji­vati prema opsegu emotivne komponente bolesti«.
Stevenson je shvatio da bi najpogodnija osoba u tu svrhu bio liječnik opće prakse, jer on može primijeniti psihoterapiju u blažim slučajevima, kao što obavlja i lakše kirurške zahvate, npr. obradu gnojnog čira na koži. Međutim, Stevensonova se nada da će liječnici biti bolje »opremljeni« za takav rad izjalovi­la.

Samopomoć – psihoterapija

Samopomoć se mora prepustiti odluci psihoterapeuta. No, za početak je korisno pročitati knjigu doktora Anthonyja Storra The Art of Psychotherapy (Umijeće psihoterapije), koja daje jasnu i preglednu sliku o toj temi, premda je pristup konzer­vativan i obrađuje se samo »klasična« psihoterapija.