Što je to ljubomora?

Često možemo čuti ili  sami znamo spomenuti “ljubomoran sam, ali u granicama normale”, prihvaćajući ljubomoru kao nešto sasvim normalno.

To je kao da izgovorimo: “Bolestan sam, ali  ne obraćam pažnju na to, normalno je da budem malo bolestan.”

E pa, trebali biste znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što “malo” bolesti nije zdravo stanje.

Ne postoji nijedan organ koji bi mogao biti bolestan a da to ne utječe na cijelo tijelo; s vremenom će doći do potpunog kolapsa organizma.

Ta ljubomora u granicama normale zapravo je signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne poduzmemo.

Doista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi nas u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva.

Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni s dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni kao najveće siroče.

Posebno ako nas još i roditelji degradiraju uspoređujući nas s braćom, sestrama ili drugom djecom koja su u nečemu bolja i uspješnija od nas.

Često imam priliku čuti od jedne osobe kako do neba hvali svog (mlađeg) sina, kako je pametan, umiljat, kako dobro uči, zna čuvati svoje stvari i sl., dok starija kći to sluša i skoro nikada ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike.

Velika je istina, da kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: “Ako hoćeš razviti ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši“.

Pohvala je najbolji poticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, dok je kritika najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni.

Roditelji čine strašne greške.

U kasnijem životu ponovno oživljavaju iste slike kroz odnose s partnerima i drugim osobama.

Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i, mada usput navlačimo nove slojeve na sebe, uvijek ostajemo to isto dijete. 

Ono sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi.

S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre i nisu navikli dijeliti; maženi su, paženi, sve je samo njihovo.

Oni mogu razviti  drugačiji defekt  a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet potiče  ljubomoru uvijek kada se “predmet” želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje.

Ljubomora u vezi 

U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jest. 

Sputavamo ga, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili mu dati kompliment, kupiti mu poklon, potaknuti pozitivnu emociju, potaknuti ga da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaknuti kontroli. 

  Kad nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati.

Posebno kada učinimo “samoubojstvo” preuzimajući ulogu majke/oca, kada partnera pokušavamo odgajati i kritiziramo ga.

Tu se zatvara krug, tu smo ponovno u djetinjstvu – roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uvjetovali našu ljubav – voljet ću te ako budeš dobar/dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušan/poslušna, ako, ako, ako, tisuću uvjeta morali smo svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni.

Tako smo se postavili i u partnerskom odnosu, vjerujući da  žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav.

Čudimo se kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nije nas iznevjerio partner već naši roditelji.

Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe.

A kada se to desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno iscjeljujemo od svih oblika bolesti.

 I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, zbog nas se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem.

A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo svoj odraz u ogledalu!!!

Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.

Koja je razlika između: ljubomore, zavisti i suparništva

Ljubomora: doživljavamo je kad nam netko drugi ugrožava ili oduzima nešto što smatramo svojim.
Zavist se javlja kad procjenjujemo da nismo tako dobri kao netko drugi ili kad jako želimo nešto što netko drugi ima (uspjeh, privlačnog partnera, sportski auto).
Suparništvo je situacija kad nitko još ne posjeduje stvar koju i vi želite (status, osobu, posao), ali i vi i ostali pokušavate svim snagama tu stvar ili osobu dobiti.

Voljeli bismo da u komentarima navedete svoje viđenje što je to ljubomora!

Svidio vama se članak Ljubomora?

Podijelite ga s prijateljima!