Strah apetit i nesanica – Kako sam riješio problem

Istinita priča o Romanu, kojemu su strah apetit i nesanica promijenili život

STRAH APETIT, NESANICA…
Strah apetit – Njihova česta posljedica psihičke su  i fizičke bolesti za koje medicina nema lijeka.
Naši čitatelji ovdje opisuju kako je njihovom sinu Romanu pritom pomogao Stjepan Beloša.
Roman je bio potpuno normalno dijete.
Nakon rođenja s njim nismo imali nikakvog problema.
Strah je bilo nešto što nije poznavao.
Fizički i psihički razvijao se kao i svi njegovi vršnjaci sve do dana kada je iznad naše kuće, vrlo nisko, preletjela granata kojom su posljednjih dana rata bombardirali vojarnu u Lučkom.
Roman se igrao u vrtu i odjednom plačući uletio u kuću. Drhtao je i stalno ponavljao: “Vidio sam granatu…”.
Strah se vidio u njegovim očima.
Plakao je i nikako se nije mogao smiriti.
Imao je tek četiri godine i nakon toga njegov je život postao pakao.
Šok koji je doživio potpuno ga je promijenio.
Bojao se sna pa je cijele noći bio budan, stalno je govorio da čuje zujanje, da to opet dolazi granata, da ju je vidio, da će pasti u naše dvorište…
Potom su počeli i fizički problemi, govorio je da ga bole svi mišići, nesanica je bila svakodnevica.
Liječnici su nam rekli da je s njim sve u redu i da nema nikakvih fizičkih bolesti, te da će sve to vjerojatno proći tako kako je i došlo.
Nije nam to bila utjeha jer su nam rekli da ne mogu dati nikakvu prognozu i da bi sve to moglo trajati sve do puberteta.

Strah od smrti

Nismo se s takvom neodređenom dijagnozom mogli pomiriti, pa smo Romana odveli kod dječjeg psihologa.
Dugo su i obzirno pričali i on je potom priznao da svi njegovi problemi dolaze zbog toga što se boji za sebe, zapravo, boji se da će umrijeti.
Dok je pričao, pojavljivao mu se strah i toliko se fizički uzbudio i oznojio, da mu je s ruku doslovce kapao znoj.
U to je vrijeme počeo ići u školu.
Kako nije mogao spavati, nesanica je bila stalna i ujutro bi se probudio potpuno iscrpljen i nervozan pa je jedva mogao pratiti što se zbiva na nastavi.
Pokušali smo ga opet odvesti kod psihijatra, ali rekao nam je da s njima više ne želi razgovarati.
Tek ponekad uspjeli bismo se probiti do njegove svijesti i tada bi nam priznao da ga je strah i da se boji za svoj život.
Strah je bio stalno prisutan, primjerice, kad bi samo malo zarezao prst, izbezumio bi se, postavljao bi tisuću pitanja: “Hoću li iskrvariti, hoću li preživjeti, hoću li s tom rukom moći bilo što raditi…?”
Potom su počeli problemi s gutanjem.
Za vrijeme jednog ručka odjednom je rekao da ne može progutati žlicu riže koju je upravo stavio u usta.
U početku smo mislili da to nije ništa ozbiljno te da mu je apetit malo slabiji, no Roman je nakon toga devet tjedana tvrdio kako više uopće ne može gutati, pa nije ništa jeo.
Strah ga je u potpunosti obuzeo, te mu oduzeo apetit i mogućnost uzimanja normalne hrane.
Pio je samo vodu i čokoladno mlijeko i smršavio je deset kilograma.
Na pregledu se pokazalo da je s njegovim grlom sve u redu i da je fizički potpuno zdrav.
Napokon ga je jedan liječnik, koji je bio naš susjed i prijatelj, s mnogo razumijevanja i mnogo brige i razgovora nagovorio da počne jesti.
Takvi su se problemi manje ili više smanjivali sve do prije nekoliko mjeseci.
No ove jeseni počeo se strašno uzrujavati za svaku sitnicu, više nije uopće mogao razgovarati s nama niti ostalim ljudima.
Pokušala sam ga nagovoriti da odemo kod nekog liječnika ili alternativca o kojima sam čitala u “Alteru“, ali Roman je odbijao bilo kakvu pomoć.

Spava, sluša, (nesanica)…

Napokon sam nazvala na dežuran telefon “Altera” jednog vašeg suradnika koji je odmah postavio točnu dijagnozu i upozorio me da ako ne počnem bilo kakvu terapiju, Roman će “puknuti”.
Nakon toga jednom sam mu pokazala sliku gospodina Beloše u “Alteru” i rekla mu da ću ga nazvati i pitati za pomoć, jer on radi i na daljinu, pa Roman ne mora izlaziti iz kuće.
No kada sam ga nazvala, Beloša mi je rekao da kod takve teške bolesti ipak mora vidjeti dijete.
Ne znam što se to u Romanu dogodilo ali odjednom je prihvatio da ode kod Beloše na tretman.
Već nakon prvog tretmana počeo je gutati hranu, vratio mu se strah apetiti se smanjio, a nakon čitave terapije gotovo svi su njegovi problemi prestali.
On je danas drugačiji mladić.
Početkom prosinca završili smo terapiju kod Beloše i nakon toga Roman se počeo potpuno normalno ponašati, opet se može koncentrirati na učenje, nestao je strah, dobio je želju da se druži i razgovara sa svim ljudima iz okolice, normalno obavlja sve svoje poslove, pozorno me sluša i razgovara sa mnom, normalno jede i spava, nesanica je prošlost, rado ide u školu i problemi su nešto što je iza nas.
Nemojte me pitati vjerujem li u alternativu ili ne.
Mogu vam samo odgovoriti da je desetak godina naš sin patio zbog problema koje liječnici nisu mogli ublažiti, a terapija bioenergijom učinila je njegov i naš život opet normalnim.

Svidio van se članak: Strah apetit i nesanica?

Podijelite ga s prijateljima!