Kako se riješiti straha i što je on zapravo?

Strah od druženja i podsmijeha

 
Najčešći su strahovi oni od druženja s ljudima i strah od podsmjehivanja.
Strah od druženja s ljudima jedan je od najčešćih strahova.
Rekao bih da se ljudi koji se ne boje susreta s divljim životinjama ili najrazličitijih opasnih podviga naprosto smrznu kada trebaju ući u prostoriju punu nepoznatih ljudi i uključiti se u njihov neobvezan razgovor.
Taj ih bezopasan čin užasava, jer smatraju kako će im ljudi nanijeti bol ukoliko ih odbace.
Ti ljudi imaju jako loše mišljenje o sebi.
Zatim, ostavljamo li dojam da s nama nije vrijedno razgovarati, ljudi osjećaju našu neugodu i ostavljaju nas na miru.
To je upravo suprotno od onoga što trebamo i želimo.
Kad bi ljudi bili uviđavniji, prepoznali bi vašu nesigurnost  i potrudili bi se sami započeti razgovor umjesto da vama prepuštaju prvi korak.
Takvo što, međutim, nije u ljudskoj prirodi.
Ljudi se ne bave spašavanjem usamljenih; ostavljaju ih čamiti u pustoj tišini dugih noći.
Sramežljive ljude ne pozivaju na izlazak iz kuće.
Puštaju ih da svoj život prožive u osami kad već nemaju dovoljno hrabrosti da svladaju svoju usamljenost.
Za uspjeh u druženju s drugim ljudima nisu presudni ljepota, inteligencija ili bogatstvo.
Naravno, svi poznajemo ljude koji nisu posebno privlačni, inteligentni, pametni i bogati, ali imaju širok krug prijatelja.
Takvi ljudi znaju cijeniti sami sebe, nije im pretjerano važno vole li ih drugi ili ne i uvijek su spremni sklapati nova poznanstva.
Oni se ne boje početnog odbijanja jer znaju da će ih prije ili kasnije netko prihvatiti, samo ako budu dovoljno uporni.
Sljedeće je strah od podsmjehivanja.
Naravno, mnogi ljudi misle da je podsmijeh izrazito neugodan doživljaj.
Bojeći ga se, ne žive onako potpuno sretno kako bi mogli.
To se većinom događa ženama koje su nešto jače građe, imaju viška kilograma.
Povlače se u sebe i ne izlaze, da bi izbjegle podsmijeh i bolne doživljaje.
Izbjegavajući porugu koje se bojala, samo je zamijenila neugodan podsmijeh neugodnom usamljenošću.
Mislim da bi, kad bi bila u stanju  suočiti se s problemom, naučila prijeći preko eventualnih primjedbi, možda i s osmijehom.
Sklanjajući se od neugodnih situacija ne rješavamo se neugode. I jedno i drugo će nas oneraspoložiti.
Trudili se ili ne trudili promijeniti stvari, osjećat ćemo se nelagodno.
Međutim, neugodi vezanoj uz mijenjanje ponašanja ili svladavanje strahova vidimo kraj, dok nas muka zbog nespremnosti da se suočimo s vlastitim strahovima može pratiti sve do smrti.
Kada bih vas pitao čega se ljudi najviše boje, možda biste izabrali neki od ovih odgovora: bolesti, smrti, aviona, nezaposlenosti, rata, divljih životinja, psa itd.

Strah od neuspjeha i odbacivanja

Ja ipak primjećujem u mom poslu da se ljudi najviše boje neuspjeha i odbacivanja.
Mnogi se toga boje ponekad, a neki gotovo stalno.
Rekao bih da je strah od odbacivanja mnogo češći nego strah od neuspjeha, no ipak su jako povezani.
Neuspjeha se većinom bojimo zato što mislimo da će nas drugi radi njega odbaciti.
Što više činite za pretjerano zahtjevne ljude, to oni postaju sve više nemogući i s vremenom vas sve manje vole.
Misao da moramo biti savršeni i voljeni potpuna je besmislica.
Neću reći da osjećaj voljenosti i uspješnosti nije važan; upravo suprotno, on jest važan i možda je nešto najpotrebnije u životu.
Međutim, uplašeni ljudi ne shvaćaju da nije nužno uvijek biti savršen i voljen.
Mi želimo biti savršeni i voljeni, ali nije nužno to i postići da bi se čovjek osjećao dobro i cijenio samoga sebe.
Ako nas drugi ljudi odbacuju, ne moramo i sami sebe odbaciti.
Rekao bih da ćemo biti emocionalno poremećeni kada sami sebe odbacimo, a ne kad to učine drugi ljudi.
Ne shvaćajući to, mnogi neurotici ne uspijevaju otkloniti svoje probleme.
Često puta misle da će vrijediti tek zadobivši ljubav određenih osoba iz svoje okoline. No, to nije točno.
To što vas ljudi vole ne govori ništa o vama, već samo o njihovu ukusu.
Želite li pobijediti strah od odbacivanja i neuspjeha, morate naučiti sebe prihvaćati čak i onda kad vas drugi odbacuju ili kad doživite neuspjeh.
Tada, ma što se dogodilo, nećete se prepustiti žalopojkama i mrziti samog sebe.
S tom snagom u sebi pokušajte otkriti zašto vas je netko odbacio ili u čemu ste pogriješili te nastojte popraviti grešku.
Tako ćete svaki put biti sve uspješniji i postupno ćete uočavati što valja učiniti da bi vas određeni ljudi priznali.
Pa čak i ako ne  uspijevate dobiti njihovo priznanje, to vas više neće pretjerano žalostiti, jer ćete shvatiti da osjećaj voljenosti nije najvažnija stvar u životu. I što je onda u životu važno?
Važno je da vas ljudi ne mrze.
Mrzi li vas netko, to je veoma ozbiljan problem jer vas može npr. ubiti ili vam na drugi način uništiti život.
Zato zapamtite: nećete umrijeti ako vas netko ne voli.
Zbog toga mislim da treba mnogo više brinuti tko su nam neprijatelji nego mari li uopće za nas netko tko nam je silno prirastao srcu.

Podvrste straha

Primijetio sam da ni oko jedne skupine pojmova nema toliko neslaganja koliko oko straha, tjeskobe, fobije, zabrinutosti i nervoze.
Stoga bih razjasnio u čemu se ti pojmovi međusobno razlikuju.
Kad svjesno znamo čega se bojimo, to je strah.
Npr. u vašem su poduzeću veliki nemiri i kolebanja i naravno da ćete se uznemiriti.
Naravno da ćete osjećati strah jer znate čega se bojite.
Možete osjećati strah od smrti, visine, možete se bojati čak i straha.
Prema tome, ako znate čega se bojite, kažemo da osjećate strah.
Ako ne znate čega se plašite, govorimo o tjeskobi.
Pretpostavimo da vam opadne promet u poduzeću u kojemu radite i da ste prinuđeni otpuštati radnike.
Kasnije, tijekom dana, osjetite napetost, no niste svjesni da ju je prouzročila poslijepodnevna novost.
Dakle, taj bismo osjećaj nazvali tjeskobom.

Tjeskoba je slična strahu po tome što tjeskobni možemo biti skoro zbog svega, pa čak i zbog same tjeskobe.
Samo zapamtite da je tjeskoba uvijek podsvjesno, a nikada svjesno stanje.
Zato strah određujemo isključivo kao osjećaj ugroženosti zbog nečega čega smo svjesni, a tjeskobu pak kao osjećaj ugroženosti zbog nečega čega nismo svjesni.
Fobija je kombinacija straha i tjeskobe.
Javlja se kad ne znate čega se bojite, ali mislite da znate što je to.
Pretpostavimo da se bojite vožnje avionom.
To može biti strah, ali može biti i fobija.
Ako je zaista avion to čega se plašite, rekli bismo da vas je strah aviona.
Bojite li se pak da će vam opasti položaj u društvu, a ne želite sebi priznati taj strah, tada ga podsvjesno možete izražavati kroz strah od vožnje avionom.
Važno je razlikovati strah od fobije jer u literaturi možemo naći tvrdnje da fobiju ima svatko tko osjeća neobičan ili iracionalan strah.
Smatram da je to besmisleno, jer tko može odlučiti koji strah je neobičan?
Neki se ljudi boje dizala zato što se razumiju u mehaniku i znaju da dizalo može pasti zbog nekog kvara.
To naravno ne mora biti fobija.
Čovjek se može bojati dizala ili aviona samo zato što mogu biti opasni.
Isto tako, možete se bojati i visine samo zato što s nje možete pasti i povrijediti se.
To je strah.
No, s druge strane, visine se možete bojati i zato što ona predstavlja uspjeh, a vi se bojite uspjeha.
To je fobija.
Zabrinutost i nervoza su posebni i obično vrlo dugotrajni oblici straha.
Čovjek zna čega se boji, ali svoje misli ne može od toga odvratiti.
Zabrinut je čovjek, pak, usredotočen na ono čega se boji i svoj strah ne ispušta iz misli.
Cijelo vrijeme mozga, razmišlja o njemu i, ukratko, do iznemoglosti brine zbog njega.
Sva opisana stanja podvrste su straha. Tri stanja su svjesna: strah, nervoza i zabrinutost; dva su podsvjesna: tjeskoba i fobija; a jedno je i simbolično: fobija.

Stvarni uzrok straha
Rat, napad na ulici, boravak u avionu, odbacivanje, neuspjeh u važnom poslu, sve to smatramo uzrocima straha, nervoze, zabrinutosti ili tjeskobe.
Donedavno su psiholozi smatrali da strah izvire iz onog što smo doživjeli, a danas pak uviđamo da u nastavku straha ne sudjeluje samo to.
Još je nešto neposredno upleteno u taj proces, a to je način kako razmišljamo o tim događajima i kako na njih reagiramo.

Strah od straha

Dakle, čovjek se može bojati bezbroj stvari.
Uglavnom nismo svjesni da je moguće plašiti se i samog straha, isto kao što se možemo bojati da će nas raznijeti granata.
Strah od straha mnogo je češći i od straha pred nekim fizičkim opasnostima.
Kad se čovjek jednom počne bojati da će se uzrujati i osjetiti još jači strah, dogodit će mu se upravo to: bit će još više uplašen.
Recimo da jednoga dana opazite promjenu u vašem disanju.
Pomišljate kako možda nešto nije u redu s vašim plućima i da bi vam disanje postalo normalno, počinjete brže disati.
Pretpostavimo dalje da od toga osjećate laganu vrtoglavicu i bol u prsima, što vas uznemiruje.
U tom trenutku počinje vas hvatati strah od toga što vam se događa.
Još se više trudite normalno disati i s vremenom vaše disanje postaje sve nepravilnije i neprirodnije.
Ubrzo dišete tako nedjelotvorno da zaista dobivate premalo zraka.
Sada ste već vidljivo uznemireni, jer imate istinski razlog za zabrinutost.
Što to duže traje, to vam je teže ne razmišljati o svom disanju, dok na koncu ne možete više normalno disati.
Sve se to obično događa ljudima kad svoje misli pretjerano usredotoče na nešto pa sasvim izgube spontanost.
Općenito rečeno, stvari postaju tim gore čim više zbog njih brinemo.
Mnoge naše tjelesne funkcije o kojima brinemo same po sebi tekle bi sasvim normalno kada im ne bismo posvećivali previše pažnje.
Spremnost da iz muhe napravimo slona prvi je korak prema strahu od straha.
Ljude je isprva strah nečeg određenoga i, dok se boje, opaze da je doživljaj straha i sam po sebi vrlo neugodan.
Tada se počnu bojati prvotne stvari i počnu se bojati da će ih biti strah.
Počne ih brinuti što će biti zabrinuti, a osjećaju tjeskobu zbog mogućnosti da će biti tjeskobni.
Konačni strah u tom začaranom krugu strah je od gubitka samokontrole i sloma kojega bi mogli doživjeti.

Strah od smrti

Ljudi većinom misle da je smrt nešto čega se moramo bojati.
Međutim, ja mislim da se strah od smrti ni u čemu ne razlikuje od drugih strahova.
Stvari kojih se bojimo obično su neugodne, a smrt mi se ne čini ništa neugodnijom od mnogih drugih opasnosti.
Postoje ljudi koji su pročitali negdje da će umrijeti u nekoj godini života, ali ne razmišljaju da je njihov život svaki dan u opasnosti, bilo da je povezano s vožnjom, bilo da se pri jelu može zadaviti s kosti, bilo da žive u blizini neke tvornice koja može svakog časa eksplodirati i ugroziti sigurnost i život.
Ovi strahovi koje sam do sada spominjao podsvjesni su strahovi i u njima postoji barem malo zdravog razuma.
Drugu skupinu čine podsvjesni strahovi.
Oni se od prvih razlikuju samo po tome što su vezani uz zaboravljene događaje iz djetinjstva.
Uklanjanje podsvjesnih strahova zahtijeva posebne postupke koji nisu potrebni pri bavljenju sa svjesnim strahovima.
Većinom je to vraćanje u prošlost, da bismo otkrili što je prvotno prouzročilo strah.
Tako čovjek lakše shvati zašto se sada toliko boji.
Neki strahovi nalikuju fobijama, a zapravo su samo dugotrajni strahovi s kojima se čovjek nikada nije htio suočiti.
Npr. neki se ljudi u djetinjstvu prestraše psa i nikada više istinski ne svladaju taj strah.

Neurotske osobine straha

Primjerice: nađete li se u neugodnom položaju a uznemirite se više no što treba, ponašate se glupo, to jest neurotično.
Dodao bih ovome i to da je jednako neurotično bojati se napada psa, smrti u ratu, bombardiranja iz aviona itd.
Međutim, bez obzira na strah koji možda i ja nekad osjećam i bojim se nekih situacija, ne vidim zašto bi me neki neugodan događaj trebao uznemiriti više no što je potrebno.
Ako nas već pas hoće ugristi, nikako već prije toga ne bismo željeli doživjeti još i slom živaca.
Bez obzira što je u tom položaju izuzetno teško ne plašiti se, taj strah zapravo nema smisla.
Neurotska i neneurotska reakcija razlikuju se po jačini zabrinutosti zbog onog što nam se događa.
U brizi da nas pas može napasti, pokušali bi se zaštititi, gađati ga raznim predmetima, zvati u pomoć i dr.
Ako baš ništa ne bismo učinili, znak je da nismo pri zdravoj pameti.
Traženje rješenja znak je zdravlja.
Nadamo se da bismo ipak bili u stanju postupati mirno, iako bi cijela situacija bila beznadna.
Pretjerana zabrinutost vodi neurotičnom stanju.

Svidio vam se članak Kako se riješiti straha i što je on zapravo?
Podijelite ga s prijateljima!