Tai chi u terapeutskom smislu – meditacija u pokretu

Tai chi nazivaju i »meditacijom u pokretu«.
Tai chi je u neku ruku »ublažena« verzija nekih starih istočnjačkih borilačkih vještina (kao što je kung fu), a ima i nekih sličnosti s plesnom terapijom.
Međutim, za razliku od plesne terapije, tai chi se svodi na ustaljeni niz skladnih pokreta s razmjerno malim rasponom individualnih varijacija.
Svaki pokret ili vježba ima simboličko značenje, a naglasak se stavlja na psihološki i psihički element.
Svi su pokreti kružni i namijenjeni razvija­nju kontrole nad mišićima više nego jačanju mišića.

Povijest Tai chi

Nije poznato kako se razvio tai chi.
Prema nekim mišljenji­ma, nastao je u taoističkim ustanovama kao igra za djecu, a po drugima se razvio iz vježbi koje vuku porijeklo iz borilač­kih vještina, ali je ponešto izmijenjen kako bi ga mogli prakticirati i rekonvalescenti.
Tai chi sadrži mnogo elemenata taoizma i neke elemente budizma.
Do sredine devetnaestog stoljeća tai chi bio je gotovo nepoznat izvan granica Kine, a i tamo su ga smatrali ezoteričnim područjem.
Počeo se širiti sredinom četvrtog desetljeća ovog stoljeća.
Sedamdesetih godina, kineske četvrti velikih gradova u SAD postale su izvorištima tai chija.
U Velikoj Britaniji, Gerda Geddes, koja je nekoliko godina živjela na Istoku i naučila tai chi od jednog učitelja u Šangaju, počela je i sama poučavati metodu.
Mnogi su njezini učenici poslije također postali učitelji.

Postupak 

Svi učitelji tai chija i, štoviše, svi učenici naglašavaju da je nemoguće dobro opisati tu vještinu.
»Pravi se dojam«, kaže Stephen Annett u Many Ways of Being (Mnogo načina bivstva) »može steći jedino promatranjem.«
Tai chi, objašnjava Annett, »vrlo je jednostavan, bez ikakvih afektiranja ili suvišnih pokreta
. Sve je usredotočeno na pronalaženje središta ravnoteže, odakle tjelesni centar postepeno vodi do duhovnog centra.
Tai chi uči čovjeka individualnom obuzdavanju, jačanju tjelesne energije te usmjeravanju i vođenju oslobođene energije kroz pokrete.«
Na prvi je pogled element borilačkih vještina još prisutan kod vježbe »guranja rukama«, koja vizualno donekle podsjeća na boks.
Međutim, kako objašnjava Gerda Geddes, »tijelo se polako transformira, pokreti postaju ela­stičniji i skladniji, disanje slobodnije i dublje, a misli bistrije«, sve dok se »napokon ne razvije osjećaj mirnoće, smirenosti i neovisnosti«.
Postoje dvije verzije ove vježbe; jedna je duža s više od 100 pokreta i traje 20 minuta, a druga je kraća, s 37 pokreta, i traje manje od 10 minuta.
Kad ih obavlja stručnjak, najviše upada u oči odsutnost bilo kakvog naprezanja.
»Većina ljudi na Zapadu prilazi svakodnevnom vježbanju kao da će se hrvati s medvjedom«, primjećuje Walter B. Dudley u Bricklinovoj knjizi Natural Healing (Prirodno liječenje).
»Oni, zapravo, i ne uživaju u tome. Sve se svodi na gore-dolje, uf, uf, amo-tamo.« Tai chi, naprotiv, zahtijeva potpunu opuštenost (»na kraju će vam se činiti kao da lebdite«).
Međutim, ovladavanje tom vještinom može zahtijevati dugo »šegrtovanje«, čak i 10 godina.
Kao i u mnogim drugim vrstama prirodnog liječenja, pristaše tradicionalizma bune  se protiv širenja takozvane površne verzije tai chija kakva se uglavnom uči.
Učitelji te škole primaju učenike samo ako pristanu na dugoročno učenje, a tada zahtijevaju od njih ne samo da uče tai chi nego i da prouče taoizam i I Ching i njihove filozofske postavke.
Savjetujemo da pročitate naš vezani članak o tome što je meditacija, kako meditirati i kamo s mislima. Vrlo jednostavna tehnika koja će vam pomoću u kontroli uma i tijela.

Usklađivanje s energijom chi

Doduše, nije potrebno toliko vremena da se shvate osnovne razlike između tai chija i većine zapadnjačkih oblika vježbi te da se barem spozna suština životne energije, chi, koja prema kineskoj metafizici prožima atmosferu.
Cilj je »prima­nje« energije chi. U kineskoj se matafizici pretpostavlja da se um i tijelo, kad su sjedinjeni, mogu otvoriti prema njoj, tako da sama energija takoreći preuzme kontrolu pa pokreti vode »plesače« tai chija, a ne obratno.

Pogodni slučajevi 

Neki su kardiolozi počeli propisivati tai chi pacijentima s lupanjem srca, anginom pektoris ili povišenim krvnim tlakom, kao i osobama kojima prijete takva oboljenja, zato što te vježbe ne nameću tjelesno naprezanje.
Neki ih liječnici opće prakse preporučuju pacijentima tzv. »tipa A«, osobama koje su robovi svog posla, umjesto sredstava za umirenje.
Većina praktičara ipak preporučuje tai chi kao vježbu za opću kondiciju, za jačanje uma i tijela te za postizanje otpornosti na svakidašnje poremećaje.