Terapija glazbom – alternativna medicina

Terapija glazbom zasniva se na dvojakoj pretpostavci – da je sposobnost reagiranja na glazbu urođena i da se ne gubi zbog tjelesnih ili duševnih smetnji, ozljeda ili psihičkih poremećaja.
U Velikoj Britaniji terapija glazbom još je u začetku i zasad samo šezdesetak školovanih terapeuta (s kvalifikaci­jama što ih priznaje nadležno ministarstvo) radi u javnoj zdravstvenoj službi.

Povijest – terapija glazbom

U plemenskim su zajednicama glazba i ples služili za izaziva­nje napadaja kojima su bolesni članovi zajednice doslovno »stresali« sa sebe bolest – i tjelesnu, i duševnu.
Književnost obiluje informacijama o moći glazbe.
U Bibliji, u »Prvoj knjizi o Samuelu«, opisuje se kako mladi David svira harfu i time tjera zlog duha što je opsjeo Šaula.
Šaulu je nakon toga bilo bolje, i »zao duh je otišao od njega«.
U Homerovoj Odiseji Autolik pjeva magičnu pjesmu da zaustavi krvarenje iz Uliksove rane za vrijeme opsade Troje.
Poput mnogih drugih vrsta terapija, terapija glazbom izgubila je utjecaj u doba velikih epidemija kuge, kad su joj iz očaja pribjegavali kao preventivi, što je – kao što se moglo i predvidjeti – završavalo neuspjehom.
U osamnaestom je je sto­ljeću ponovno pokušao oživjeti Richard Brocklesby, jedan od liječnika Samuela Johnsona, koji je tvrdio da bi, kad zakažu druge metode liječenja ludila, trebalo kao u stara vremena primijeniti terapiju glazbom »koja djeluje tako neobično i korisno«.
Međutim, kad je 1839. godine J.G. Millingen objavio »Kuriozitete iz liječničke prakse«, svrstao je glazbu u anegdote.
Terapija glazbom bila je zanemarena i idućih stotinu godina i smatrali su je samo pogodnim načinom za smirivanje dojenčadi.
U svom djelu »Tko liječi ima pravo« (Wer heilt hat recht), objavljenom 1958. godine, Heinz Graupner (jedan od prvih europskih pisaca koji je pokušao spasiti alternativne terapije od zlog glasa) tvrdi da bi zasluge za obavljanje terapija glazbom trebalo barem djelomice pripisati Schisslerovom sanatoriju na Harzu.
Tamošnji liječnici primjenjuju Schul­tzovu metodu autogenog treninga, ali su ustanovili da nekim pacijentima to nije dovoljno.
Kad su im predložili primjenu terapije glazbom, u početku su bili »prilično suzdrža­ni, ali kad su vidjeli što mogu postići glazbom, uključili su je u dnevni program liječenja.
Danas govore o fantastičnim rezultatima što su ih postigli tom terapijom«.

Postupak pri terapiji glazbom

Premda je cilj terapije glazbom jasan – postizanje interak­cije između pacijenta i terapeuta i, time, određenih terapijskih rezultata, stvarni postupak ovisit će o obrazovanju i indivi­dualnom iskustvu terapeuta.
Terapija se općenito može podi­jeliti na liječenje koje se temelji na reagiranju na glazbu ­pjevanjem, plesanjem ili samo mirnim slušanjem, i na liječe­nje kod kojega se pacijenta uči kako da sam stvara i improvizira glazbu.
Svrha je razvijanje neverbalnih vještina komunikacije i kreativnog izražavanja, metoda koja posebno koristi duševno i emocionalno poremećenim osobama.

Pogodni slučajevi

Terapija glazbom može se primijeniti u raznim okolinama i na raznim osobama – od gerijatrijskih odjela, ustanova za duševne bolesnike i centara za mentalno zdravlje, do grupnog i individualnog rada na privatnim psihoterapijskim seansama.
Primjenjuje se i u liječenju vrlo hendikepirane djece: duševno zaostale djece, invalidne djece, emocionalno poremećene i autističke djece te djece s govornim smetnjama.