Ljutić - pažljivo, da ga ne naljutite (otrovno bilje)
Ljutić je otrovan! izuzetno nadražuje kožu i nije sa upotrebu, u slučaju kontakta sa ljutićem pročitajte upute u nastavku teksta!
Ljutić
Ljutić je otrovan! Ranunculus acris_ L. Porodica: žabnjaci, Ranunculaceae. Druga imena: livadni žabnjak, livadna zlatica, žabnjak ljutić. Ljekoviti dijelovi biljke: cvatuća biljka (ljekovita je samo u svježem stanju). Ljekarnički naziv: ljutić - Ranunculi acris herba.OPIS Ljutić je trajnica, u tlu s kratkim i odebljalim podankom, iz kojeg izbija od 30 do 100 cm visoka stabljika koja je razgranjena i obrasla rijetkim dlačicama. U donjem je dijelu šuplja. Listovi mogu biti vrlo različitog oblika. Donji su na dugim peteljkama, dlanasti, krpasti, s 5 do 7 režnjeva koji su nepravilno urezanog ruba. Stabljični listovi jednostavniji su, s manje režnjeva, a najgornji su sjedeći (bez peteljke) i njihovi su režnjevi usko linearni. Na vrhu svih ogranaka razvijaju se svjetložuti cvjetovi iz kojih nastaju brojni plodovi, mali oraščići.
VRIJEME CVATNJE: Od svibnja do lipnja.
NALAZIŠTA Ljutić je vrlo česta livadna biljka, ali raste i po živim međama, uz putove i nasipe po rjeđim šikarama. Na gnojenim je livadama kao običan korov. Seljaci ga nerado gledaju jer je ljutić u svježem stanju opasan otrov za stoku. Ti se otrovi tijekom sušenja razgrađuju pa sijeno nije više otrovno. Po livadama često rastu i druge slične vrste žabnjaka koje narod vrlo teško razlikuje, pa ih primjenjuje kao i ljutić. To prvenstveno vrijedi za gomoljasti žabnjak (Ranunculus bulbosus L.) koji uspijeva na nešto sušim livadama i po poljima, a od ljutića i nekih drugih žabnjaka razlikuje se po nižem rastu, nešto debljoj stabljici i po gomoljasto odebljalom gornjem dijelu podanka.
LJEKOVITE TVARI Najznačajnija je ljekovita tvar u ljutića protoanemonin koji jako nadražuje kožu i sluznice. Osim toga, tu su i vitamin C, saponini, tanini, asparagin te arginin. Sve se te ljekovite tvari susreću i kod drugih žabnjaka, ali ne smijemo zaboraviti da su otrovni. Zamjenu za sve te hranjive sastojke, možete pronaći kod Aloe Vere koja nije otrovna i može se konzumirati.
LJEKOVITA SVOJSTVA I PRIMJENA Službena medicina uopće ne upotrebljava žabnjake, ali su oni bili u narodnoj medicini značajne ljekovite biljke.
LJUTIĆ U NARODNOJ MEDICINI U narodnoj se medicini koristi većinom bilo koja vrsta žutog žabnjaka, jer su postojale poteškoće u njihovom međusobnom razlikovanju. Stoga opisi ljekovite primjene ne vrijede samo za ljutić, već i za sve slične vrste. Prvenstveno je bio poznat i korišten nadražujući utjecaj te biljke na kožu i sluznice. To je osobina svih žabnjaka, stoga treba upozoriti djecu da ih ne beru jer im se mogu po rukama pojaviti bolni mjehuri. Najčešće se koriste svježi listovi žabnjaka. Zdrobe se i pomiješani s mlijekom daju kod teških crijevnih zatvora. O takvoj primjeni žabnjaka pisale su već srednjovjekovne knjige o ljekovitom bilju, a osim toga preporučivale su žabnjake za vanjsku primjenu u liječenju krastavosti, gnojnih zanoktica i bolova u kukovima. Vanjsku primjenu žabnjaci imaju upravo zbog svog nadražujućeg djelovanja. Svojedobno je vladalo i uvjerenje da je pojava mjehura dobar znak koji govori da je biljka izvukla iz tijela svu bolest.
NUSPOJAVE Svježi je ljutić otrovna biljka, što vrijedi i za druge vrste žabnjaka. Njegove ljekovite tvari nadražuju kožu i sluznice te kod unutarnje primjene oštećuju želudac i crijeva, uzrokuju grčeve u crijevu i proljeve. Otrovanoga moramo prisiliti na povraćanje, a zatim mu obilno dati aktivnog ugljena. Oštećenja kože i sluznica možemo ublažiti slično kao i opekotine. Kod svih unutarnjih a i težih vanjskih trovanja moramo potražiti liječničku pomoć. Ako unutarnja trovanja nisu prejaka, oštećena će koža brzo zacijeliti, a poslije mjehura neće ostati ožiljci. Bez liječničkog nadzora ne koristite otrovne žabnjake!
Svidio Vam se članak: Ljutić?
Podijelite ga s prijateljima!