Hipnoza (hipnoterapija) – alternativna medicina

Hipnoza | Hipnoterapija

Hipnoza je nalik na spiritizam gdje se »trans« može izazvati ili nastati spontano.

Istaknuti je australski psihijatar Ainslie Meares pokušao na zanimljiv način objasniti što je to hipno­za. On je smatra atavističkom regresijom, tj. povratkom u stanje prirode kad su nagoni više djelovali nego u našem današnjem društvu, u kojem dominira svijest. Meares dovodi hipnotičko stanje u vezu sa stanjem za kojim teže jogi i koje može biti rezultat drugih terapijskih postupaka, npr. terapije vizualizacijom i transcendentalnom meditacijom kojima se oslobađaju okrepljujuće snage same psihe.

Povijest – hipnoterapija | hipnoza

Mnogi putopisi o plemenskim šamanima navode na pomisao da su oni iskorištavali hipnotičke moći, a sudeći po nekim podacima hipnozu su primjenjivali i svećenici-terapeuti u Eskulapovim hramovima u staroj Grčkoj.

Mesmerov »animalni magnetizam«

Prvi izrazit primjer primjene hipnoterapije kakva je danas uobičajena opisan je prije manje od dva stoljeća, a razvio se iz »animalnog magnetizma«, metode liječenja koju je uteme­ljio Franz Mesmer potkraj osamnaestog stoljeća. Premda su se mesmerizam i hipnotizam često upotrebljavali kao sinoni­mi, Mesmerova je terapija više nalik na liječenje kakvo primjenjuju šamani i »iscjelitelji rukama«. Često bi demonstrirao kako može upravljati pacijentovim pokretima samo svojim kretnjama, ali se čini da je to radio samo zato da bi pokazao kako se »animalni magnetizam« preko njega prenosi na pacijenta. Cilj je Mesmerova liječenja uz pomoć hipnoze bio da u pacijentima izazove gubitak vlasti nad duhom i tijelom, s konvulzijama, disocijaci­jom i katatoničnim stanjima.

Hipnoterapija i hipnoza te ublažavanje bolova

Mesmerovi su sljedbenici ubrzo otkrili još jednu značajku umjetno izazvanog hipnotičkog stanja. Ako se ispitaniku sugerira da neće osjetiti bol, i neće ga osjetiti. Već dvadesetih godina prošloga stoljeća demonstrirali su te metode i surađi­vali s liječnicima u liječenju pacijenata. »Magnetizer« bi doveo pacijenta u hipnotičko stanje (uvjeravajući ga da neće osjetiti bol) i omogućavao kirurgu da obavlja operaciju dok je pacijent mirno ležao ne osjećajući ništa. Međutim, vlada­jući krugovi službene medicine nisu prihvatili metodu kao autentičnu. Čak i kad su se takve operacije obavljale pred liječnicima kako bi se dokazala autentičnost postupka, liječ­nici su tvrdili da je pacijent zacijelo bio uvježban (i plaćen) kako bi se pretvarao da ne osjeća bol. Kirurzi su tvrdili da animalni magnetizam ne postoji, da je to praznovjerje, pa prema tome nije mogao posjedovati ni analgetička svojstva.

Postupak – hipnoterapija | hipnoza

Općenito govoreći, hipnoza se dijeli na dvije glavne vrste. Kod prve, a takvu je primjenjivao i Liebeault, hipnoti­zer dovodi pacijente u hipnotičko stanje i sugerira im da će njihovi simptomi, tjelesni ili duševni, nestati. Kod druge metode, hipnotizer ih dovodi u hipnotičko stanje da olakša primjenu bilo kojeg drugog oblika psihoterapije – npr., da omogući terapeutu istraživanje zbivanja u pacijentovoj pod­svijest. Bez obzira na vrstu hipnoterapije, početni je postupak sličan.

Istraživanja

Osamdesetih godina 18. stoljeća – kad je zanimanje za hipnozu bilo na vrhuncu – hipnoza je bila predmetom brojnih istraživanja. Zanimanje se obnovilo posljednjih godina, pa su se određene činjenice o snazi sugestije pod hipnozom danas afirmirale. To, nažalost, ne znači da je liječenje uz pomoć hipnoze uvijek apsolutno djelotvorno, jer njegova djelotvornost ovisi o subjektivnim faktorima, npr. o stupnju uspostavljene veze između pacijenta i terapeuta i o dubini postignute hipnoze. Međutim, znanstvenici su ispitivanjima ipak ustanovili odre­đene efekte, među kojima su najčešći uklanjanje bradavica, liječenje opekotina te ublažavanje boli i simptoma alergije. Možda su najupadljiviji od svih rezultati istraživanja hipno­terapija što su ih postigli Sydney Fogel i Charles R. Knight u kanadskom gradu Saskatoonu i objavili u časopisu Kanadskog liječničkog društva (Canadian Medical Association Journal).

Općenito je poznato da je u najvećem broju slučajeva nemoguće presaditi kožu s jednog pacijenta na drugoga; ­ presađeni se režanj kože neće »primiti«. Fogel i Knight uzeli su režanj kože s jednog muškarca i presadili ga na tijelo jedne žene koja mu nije bila u rodu. Ženi su napravili jedan oblik hipnoza i sugerirali joj da će se režanj »primiti«. Radi kontrole, istovremeno su presadili režanj kože te žene na muškarca. Tijelo muškarca odbacilo je režanj za nekoliko tjedana, kako to obično biva. Međutim, ženino tijelo nije odbacilo režanj ni nakon osam mjeseci i on se, po svemu sudeći, »primio«. Nažalost, ispitivači nisu uspjeli ponoviti pozitivan rezultat. Kako su i sami priznali, možda su prvi put uspjeli zbog izuzetnih okolnosti: žena je, na primjer, bolovala od shizofre­nije za koju se odavna zna da neobično utječe na tjelesno zdravlje. Činjenica što se režanj »primio« ne može se nipošto smatrati indikacijom za hipnoterapiju, jer je njen potencijal još uvijek uglavnom neiskorišten.

Pogodni slučajevi – hipnoterapija i hipnoza

Najbolje djeluju na poremećaje vezane s »emo­cionalnom komponentom«, da se poslužimo uobičajenim medicinskim izrazom, zatim na psihosomatske poremećaje i tegobe povezane sa stresom – visok tlak krvi, astmu, migrenu, nesanicu i čireve u probavnom traktu. Posebno je dragocjena kao pomoć u suzbijanju ovisnosti o cigaretama, alkoholu, drogama i šećeru. Posthipnotička sugestija ne može sama prekinuti ovisnost, ali pomaže ovisnicima da prebrode težak stadij kad je želja najjača. Da bi u takvim slučajevima hipnoterapija bila najdjelotvornija, potrebna je suradnja paci­jenta i jaka želja za odvikavanjem. Na osnovi iskustva sa svojim pacijentima u južnom dijelu Londona, dr Ryde je ustanovio da je hipnoterapija najkori­snija u slučajevima gdje je liječenje po metodama službene medicine najneefikasnije: »Često je i samo jedna seansa djelotvorna, u većoj ili manjoj mjeri, kod tegoba kao što su crvenjenje, enureza (nehotično mokrenje), fobije, nesanica, seksualne smetnje i problemi s međuljudskim odnosima, problemi u školi, strah od ispita, problemi na radu itd.«

Samopomoć – hipnoterapija i hipnoza

Ako terapeut smatra da bi pacijent u tijeku hipnoterapije mogao naučiti autohipnozu, »ta se jednostavna tehnika može primijeniti u gotovo svim slučajevima psihosomatskih bole­sti«, tvrdi Wilkinson u već spomenutom članku, a pogotovo kod astme. Prednosti su očite, jer za samohipnozu treba manje vremena, smanjuje se ovisnost o terapeutu »i napokon (što je možda i najvažnije), taj oblik samopomoći podiže moral i povećava povjerenje pacijenta što svakako mora biti cilj svakog liječenja hipnozom«. Samohipnozu treba provoditi samo na savjet terapeuta.

Nalazite se na web stranici s temom: Hipnoza

Možda će vam se svidjeti